|
|
Hrvatski Apoksiomen
Nakon sedam godina opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova i istraživanja, čast nam je predstaviti vam restaurirani antički kip "Apoksiomen" koji je javnosti poznat od proljeća 1999. godine, kada je pronađen u podmorju otočića Vele Orjule pored Lošinja.
Hrvatski Apoksiomen
Nalaz kipa i podvodno arheološko istraživanje
Antički brončani kip "Apoksiomen" pronašao je 1996. belgijski turist Ren Wouters u podmorju Velih Orjula, otočića jugoistočno od otoka Lošinja. Kip je ležao na dubini od 45 m zaglavljen između dviju stijena na pješčanom dnu.
Nalaz neprocjenjive vrijednosti prijavljen je 1998. Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, koje je preuzelo koordinaciju projekta koji je predviđao sustavno podmorsko arheološko istraživanje, vađenje kipa i njegovo restauriranje. No, u proljeće 1999, prije početka istraživanja, ministar kulture mr. sc. Božo Biškupić zbog sigurnosnih je razloga donio odluku o hitnom vađenju kipa kako bi se spriječile nedopuštene ronilačke aktivnosti na lokalitetu.
U akciji vađenja kipa sudjelovali su ronioci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru, Specijalne policije i profesionalni ronioci.
27. travnja 1999. kip je izvađen iz mora, a tijekom lipnja 1999. provedeno je opsežno podvodno arheološko istraživanje lokaliteta u potrazi za mogućim vrijednim nalazima.
Neposredno nakon vađenja kipa iz mora, pregledala ga je ekipa stručnjaka i radi pouzdanije procjene stanja izvedeno je gamagrafsko snimanje cijeloga kipa.
Prednja strana kipa bila je u potpunosti prekrivena debelim slojem inkrustacije, tj. naslagama organogenoga vapnenca koji je zaštitio izvornu patinu od štetnoga galvanokemijskoga djelovanja. No, stražnja strana kipa uronjena u pijesak bila je ozbiljnije oštećena.
Još je u moru primijećeno da je spoj glave i torza popustio i da je glava, iako se još uvijek nalazila u izvornom položaju, odvojena od tijela. Zapažena su napuknuća u području lijevoga ramena i na prednjoj i stražnjoj strani desne noge. Nedostaje mali prst na lijevoj ruci, a nisu pronađeni ni očni umetci.
Konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja
Od samog početka Hrvatski restauratorski zavod je uključen u projekt: izradbom konstrukcija i opreme za vađenja kipa, transportom, desalinizacijom, a potom i izvođenjem opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova sve do završne prezentacije kipa.
Konzervatorsko-restauratorski radovi započeti su desalinizacijom radi usporavanja i zaustavljanja procesa korozije uslijed štetnoga djelovanja topivih soli.
Za neposredno izvođenje konzervatorsko-restauratorskih radova izabran je tim sastavljen od dva restauratora: talijanski restaurator Guiliano Tordi, kao voditelj konzervatorsko-restauratorskih radova i Antonio Šerbetić, restaurator majstor, voditelj Radionice za metal Hrvatskoga restauratorskog zavoda.
Radove je pratilo povjerenstvo stručnjaka u sastavu: akademik Nenad Cambi, akademik Igor Fisković, dr. sc. Mario Jurišić, prof. Ante Rendić Miočević, a kao sazivač povjerenstva prof. Miljenko Domijan koji je ujedno koordinirao radove kao glavni konzervator Ministarstva kulture.
Uklanjanje debelog sloja inkrustacije bilo je dugotrajno i minuciozno, a obavljano je isključivo mehanički, preciznim ručnim alatom i uređajima u potpunosti poštujući izvornu patinu tamo gdje je još bila sačuvana. Pri tome nisu korištena nikakva kemijska sredstva.
Potom je uslijedila konsolidacija najozbiljnijih napuknuća i pukotina primjenom aralditne smole (tzv. arametal), uz dodatno učvršćenje mjedenim pojasnicama u zoni desne noge. Postupak je u potpunosti reverzibilan, a rekonstruirana su mjesta lagano ulegnuta kako bi novi zahvati bili vidljivi izbliza.
Osobito je zanimljiv nalaz male izvorne baze koja se razbila pri padu kipa u more. Dijelovi baze (stojna ploča i četiri bočne stranice, od kojih su tri ukrašene ornamentom kvadrata i svastika) također su učvršćeni mjedenim ukrutama i arametalom.
Kip danas ne bi mogao stajati da u njega nije ugrađena posebna potporna konstrukcija koja preuzima svu težinu kipa na dvadesetak mjesta u glavi, ramenima i torzu i prenosi je kroz desnu nogu u antiseizmičku bazu.
Konzervatorsko-restauratorske radove pratila su sustavna istraživanja brončane slitine od koje je izrađen kip, produkata korozije i slitina korištenih za spajanje odvojeno lijevanih dijelova te materijala pronađenog u unutrašnjosti kipa.
Kip je izrađen od sedam odvojeno lijevanih dijelova (noge, ruke, torzo, glava i genitalije) i baze.
Dijelovi kipa lijevani su indirektnim postupkom izgubljenim voskom, o čemu svjedoče tragovi osobito dobro vidljivi u unutrašnjosti kipa. No, stari su majstori-ljevači imali znatnih poteškoća pri izradbi kipa te su naknadnim umetanjem stotina zakrpa popravljali ljevačke greške.
Većina istraživanja izvedena je u Znanstvenome laboratoriju instituta Opificio delle Pietre Dure u Firenci (OPD) u Italiji, a s hrvatske strane istraživanja su izvođena u Prirodoslovnome laboratoriju Hrvatskoga restauratorskog zavoda, u suradnji sa Zavodom za eksperimentalnu fiziku Instituta ''Ruđer Bošković'' i sa stručnjacima Mineraloško-petrografskog zavoda Geološkoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Stručnjaci Gradskoga muzeja u Comu u Italiji i Botaničkoga zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilištau Zagrebu analizirali su organski materijal iz unutrašnjosti kipa koji je potvrdio da se u kip naselio sitni glodavac i da je u njemu izgradio gnijezdo. Uzorci materijala su, analizom C14, datirani u razdoblje od 1. st. prije Krista do 2. st. (20. g. prije Krista do 110. g. poslije Krista). Radi se o posebno važnoj informaciji koja nam na posredan način određuje period aktivnosti glodavca koja se događala nakon izradbe kipa, a prije no što je kip ukrcan na brod i potonuo.
Opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi otkrili su pravu ljepotu kipa, koja je bila sakrivena ispod debele inkrustacije.
Utvrđeno je da kip pronađen kod Velih Orjula pripada dobro poznatomu skulpturalnom prikazu atleta.
Apoksiomen
Atleti su u antičkoj Grčkoj vježbali i natjecali se goli, a uljenje tijela atleta bilo je ključni ritual pripreme za vježbanje ili natjecanje. Nakon vježbanja ili natjecanja, a prije pranja, strugaljkama (grč. stlengis, lat. strigilus) bi s tijela skidali sloj ulja, pijeska i znoja.
Kao što su posudica s uljem (grč. aryballos) i strugaljka postali simboličnim priborom atleta, tako je i postupak struganja tijela (grč. apoxyesis) postao znameniti i omiljeni prikaz atleta u antičkoj umjetnosti, tzv. Apoxyomenos.
Hrvatski Apoksiomen prikazuje, dakle, atleta koji je upravo završio natjecanje (ili vježbanje) i koji je prikazan u trenutku opuštanja, kada je u potpunosti posvećen čišćenju svojega tijela. Moguće je da je riječ o prikazu pobjednika ili pak o općenitoj personifikaciji atleta.
I na kraju treba spomenuti da je u svijetu sačuvano čak osam kopija i inačica našeg kipa. Najpoznatiji su brončani kip Atleta iz Efeza u Beču, mramorni kip u Uffizima u Firenci, bazaltni torzo u Castel Gandolfu i zanimljiva brončana glava u Kimbel Art Museumu (Fort Worth u Teksasu).
No, među svim poznatim kopijama Hrvatski Apoksiomen svojom se cjelovitošću i kvalitetom izdvaja kao najvjernija slika prototipa.
Postojanje vjernih kopija u različitim materijalima (mramor, bazalt, bronca) te brojne inačice smanjenih dimenzija i varijante, upućuju na to da je riječ o vrlo vrijednom i znamenitom djelu koje je često bilo reproducirano.
Sudjelujući u ovome projektu, povijesno-umjetničku studiju orjulskoga kipa izradila su dvojica stručnjaka: akademik Nenad Cambi iz Splita i prof. Vincenzo Saladino iz Firence.
Akademik Nenad Cambi datira tip kipa u doba oko sredine 4. st. prije Krista i zaključuje da je orjulski kip najvjerojatnije helenistička kopija iz 2-1. st. prije Krista.
Prof. Vincenzo Saladino smatra da je prototip atleta tipa Vele Orjule-Efez moguće datirati u doba helenizma oko 300 g. prije Krista, a njegovo širenje putem kopija počelo je u 1. st. prije Krista. Tada je najvjerojatnije izrađen i kip nađen kod Velih Orjula u lošinjskom kanalu, poznatome plovnome putu kojim se plovilo prema sjeveru Jadrana, Istrom i Italijom.
Na temelju dosadašnjih rezultata istraživanja, može se pretpostaviti da je kip predstavljao dio tereta nekog rimskog broda. Na samom lokalitetu nema tragova ostataka broda te je najvjerojatnije riječ o mjestu na kojem se brod pokušao zaštititi od snažnih udara sjevernoga vjetra i usidriti. Moguće je da je pri pucanju užadi sidara kip ispao s broda ili, pak, da je bačen preko palube da bi se olakšalo i tako spasilo brod.
Ovaj opsežan projekt koji je uključio različite faze, od nalaza do konačne prezentacije, uspješno je priveden kraju. Ovaj veličanstveni spomenik kulture predajemo na uvid najširoj javnosti, a zainteresiranim stručnjacima na daljnje studijske analize, stručne rasprave i zaključke o stilu, vremenu nastanka, o autoru, tehnologiji izradbe i kulturno-povijesnom kontekstu njegova nastanka.
kontakt:
HRVATSKI RESTAURATORSKI ZAVOD
Iskra Karniš, prof.
Nike Grškovića 23
HR - 10000 Zagreb
Tel. +385 1 4684 599 - 214
Fax. +385 1 4683 289
E-mail: ikarnis@h-r-z.hr
www.europanostra.org/lang_en/index.html
 priopćenje_za_tisak (135.2 Kb)
hrz_i_cn_press (101.5 Kb)
|
|
))
))
))
))
))
))
))
))
