Franjevci trećoredci, znameniti po uporabi staroslavenskog jezika i glagoljice, nastanili su se u Portu na otoku Krku tijekom 15. stoljeća. Isprva su redovnici-pustinjaci pod upravom franjevaca glagoljaša u Glavotoku živjeli uz srednjovjekovnu crkvu posvećenu sv. Mariji Magdaleni. Ona je potom služila i kao župna crkva za doseljenike-prebjege koje je knez Ivan Frankopan naselio u dotada nenapučenu Dubašnicu. Samostan se u ispravama spominje od 1480. godine, a mletačka vlast trećoredcima dopustila je proširenje crkve i samostana u vrijeme dužda Leonarda Loredana (1501.-1521.). Obnovljenu crkvu i novi oltar posvetio je krčki biskup, dominikanac Albert Dujmić Gliričić 16. siječnja 1557. godine.
Novi renesansni retabl za glavni oltar nabavljen je u Veneciji, a njegova se narudžba povezuje s gvardijanom samostana, Grgurom Hromačićem. Središnje mjesto na poliptihu zauzima sv. Marija Magdalena, zaštitnica crkve i samostana. Prikazana je naga i do koljena obavijena dugom riđom kosom, u ekstazi molitve, dok je anđeli uzdižu na nebo. Na bočnim su slikama prikazani sv. Ivan Krstitelj, također svetac pustinjak često prikazivan uz Mariju Magdalenu te sv. Grgur, papa kojega tradicija povezuje s naručiteljem, gvardijanom Hromačićem. Sv. Franjo, zaštitnik reda, i sv. Kvirin, patron Krčke biskupije, prikazani su uz Bogorodicu s Djetetom na drugom katu poliptiha, upotpunjujući ikonografski program na oltaru crkve franjevaca trećoredaca.
Prepoznatljiva slikarska obilježja, osobito u oblikovanju krajolika i tipologije svetaca, omogućili su povezivanje toga poliptiha s venecijanskom radionicom Girolama da Santacrocea (oko 1490.–1556.). Isprave koji bi detaljnije svjedočile o okolnostima narudžbe retabla te o udjelu slikara, kipara i drvorezbara u njegovoj izradi, poput ugovora za Santacroceov poliptih na obližnjem Košljunu, u Portu se nažalost nisu očuvale. Pojedine crtačke nespretnosti i ponavljanje radioničkih predložaka u oblikovanju svetačkih likova upućuju na veće sudjelovanje Girolamova sina Francesca (1516.-1584.) koji je nakon očeve smrti vjerojatno dovršio poliptih i isporučio ga franjevcima.
Fotografija Artura Schneidera, snimljena tijekom kampanje evidentiranja spomenika na otoku Krku 1933. godine, detaljnije dokumentira izgled predele Santacroceova poliptiha. Jasno je vidljiv smještaj skulpture sv. Marije Magdalene s otvorom na prednjoj strani predele u koju je poput relikvije bilo položeno tijelo "mrtve svetice". Ikonografiju mrtve pokajnice dopunjuju dvije oslikane drvene table s klečećim anđelima koji nose kadionicu, odnosno križ i navikulu. Središnji motiv anđeoske levitacije sv. Marije Magdalene na prvom katu retabla i smrt svetice koju prate anđeli turiferi, ikonografski povezuje apokrifna pripovijest o Magdaleninu pustinjačkom životu u Provansi. Istaknuto isposništvo svete pokajnice iz Porta nastavlja se na pustinjačku tradiciju franjevaca trećoredaca, a ikonografsko rješenje preuzeto je iz germanskog kulturnog kruga, unatoč tome što su skulptura i retabl izrađeni u venecijanskim radionicama sredinom 16. stoljeća. Skulptura se, naime, povezuje s radionicom venecijanskog drvorezbara i kipara Paola Campse (vijesti od 1495. do 1541.) koji je poput Girolama da Santacrocea razvio bogatu produkciju oltara i oltarskih skulptura za brojne naručitelja na područjima pod mletačkom upravom.
Tijekom preuređenja svetišta franjevačke crkve 1971. godine, skulptura sv. Marije Magdalene i slike anđela bile su uklonjene s oltara te izložene u samostanskoj zbirci, a renesansni poliptih sa šest slika na platnu podignut je i odvojen od oltarne menze kako bi bio ovješen o zid svetišta.
Iz arhiva Restauratorskog zavoda JAZU-a saznajemo da je svih šest slika poliptiha restaurirao ak. slikar Bruno Bulić od 1959. do 1964. godine. U dokumentaciji koja je pratila te radove nalazi se, međutim, i važna bilješka koja upućuje na još stariji restauratorski postupak. Na potvrdi o predaji slike s prikazom sv. Kvirina u Restauratorski zavod 1959. godine, fra Šime Vladović zapisao je sljedeće: "Prema pričanju starijih redovnika, neki nepoznati slikar pokušao je restaurirati tri gornje slike, ali je navodno bio prisiljen prekinuti s radom jer ih je nagrdio, kako se to i sada vidi." O tom pokušaju restauriranja nisu pronađeni dokumenti ni detaljniji podaci pa je nemoguće sa sigurnošću ustanoviti opseg tih radova, no navedena bilješka doista se podudara s lošim stanjem slika na drugom katu poliptiha. Je li spomenuti slikar-restaurator bio zaslužan „samo“ za netopive preslike kojima su prekrivene velike zone oštećene i stanjene slikane površine triju slika drugog kata retabla ili je izveo i radikalno „čišćenje“ koje im je prethodilo oštećujući boju, ostaje zasad nepoznato. Opisani preslici nisu uklonjeni tijekom radova provedenih između 1959. i 1964. godine.
Fotoalbum
Konzervatorsko-restauratorski radovi na Santacroceovim slikama, provedeni u Hrvatskom restauratorskom zavodu od 2013. do 2019. godine, počeli su istraživanjem njihova fizičkog stanja, povijesnih slojeva te probama topivosti preslika i retuša iz prethodnih intervencija. Premda se stanje očuvanosti slika drugog kata poliptiha bitno razlikovalo od onih na prvom katu, zajedničke su im značajke bile nataložene površinske nečistoće i zamućen, požutjeli lak, ispod kojega su se nalazili spomenuti retuši i preslici te ostaci još starijih nečistoća i lakova. Materijali upotrijebljeni tijekom restauratorskog postupka u Restauratorskom zavodu JAZU-a (platno i vezivo za dubliranje, boje kojima je izveden retuš i dr.) bili su dotrajali, a retuši oštećenja nepotrebno su prekrivali zone na kojima je izvorni slikani sloj ostao dobro očuvan. Na slikama Bogorodica s Djetetom, Sv. Franjo i Sv. Kvirin s drugog kata retabla postupnim uklanjanjem nečistoća i požutjelog laka pokazala su se velika oštećenja i stanjenost boje te vrlo nespretne rekonstrukcije slikarske forme, osobito na licima svetaca pretvorenim gotovo u karikature. Sačuvani fragmenti izvorne boje na tim su slikama bili dodatno kemijski i mehanički erodirani tijekom prijašnjih čišćenja slikane površine, posebno na inkarnatima svetaca i nebeskim pozadinama. Slike Sv. Marija Magdalena, Sv. Ivan Krstitelj i Sv. Grgur papa bile su pak iznimno dobro očuvane, zahvaljujući prije svega tome što su izbjegle nestručno „čišćenje“ koje spominje fra Šime Vladović, ne navodeći njihova autora ni vrijeme.
Od 2011. do 2019. godine provedeni su cjeloviti konzervatorsko-restauratorski radovi na svim slikama poliptiha i skulpturi sv. Marije Magdalene. Već prema posebnostima pojedinog djela, bilo je potrebno provesti konzerviranje i fiksiranje nestabilnog slikanog sloja uz podlogu i platneni nosilac te drvo na skulpturi. Zbog dotrajalosti i oslabljene vezivne snage voštane mase, stara platna za dubliranje uklonjena su s poleđina Santacroceovih slika, a poleđine originala detaljno su očišćene od ostataka ljepila koje je zamijenjeno novim. Budući da su lak i retuši iz šezdesetih godina 20. stoljeća bili izvedeni u povratnom mediju, razmjerno su se lako uklanjali s površine slika. Teško topivi preslici iz starijih intervencija mjestimično su stanjeni, ali nije ih bilo moguće potpuno ukloniti bez rizika daljnjeg oštećivanja i destabiliziranja izvornog oslika.
Najsloženija i najdelikatnija faza radova bila je slikarska rekonstrukcija i retuš nedostajućih dijelova forme na slikama na platnu s gornjeg kata poliptiha te na slikama na drvu s prikazom anđela turifera uz skulpturu sv. Marije Magdalene. Ponavljanje istih tipova svetaca, kao i slikarskih rješenja na brojnim djelima radionice Girolama da Santacrocea, pružili su dragocjenu pomoć pri rekonstrukcijama forme na velikim zonama izgubljenog oslika, osobito u oblikovanju likova.
Nakon dovršenih radova na slikama retabla i na skulpturi sv. Marije Magdalene, načinjena je posebna vitrina na mjestu izvorne predele u koju je smještena skulptura i prateće slike na drvu s prikazima anđela. Na taj je način, dok sakralna zbirka čeka ponovno uređenje, nakratko ponovno uspostavljena izgubljena ikonografska povezanost dijelova Santacroceova renesansnog oltara u franjevačkoj crkvi u Portu.
Konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturi sv. Marije Magdalene izvele su Stela Grmoljez Ivanković i Marijana Galović na Odjelu za polikromiranu skulpturu, a radove na svim slikama poliptiha izveo je Pavao Lerotić na Odjelu za štafelajno slikarstvo Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu.
Višnja Bralić i Pavao Lerotić