Franjevački samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru sagrađen je na mjestu starijeg samostana iz 1618. godine koji je izgorio u požaru 1640. godine. Obnova samostanskog sklopa počela je 1712. i trajala do 1735. godine.
Franjevački samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije u Samoboru sagrađen je na mjestu starijeg samostana iz 1618. godine koji je izgorio u požaru 1640. godine. Obnova samostanskog sklopa počela je 1712. i trajala do 1735. godine. Jednobrodna samostanska crkva inventarom je opremana gotovo dva desetljeća; šest bočnih kapela opremljeno je oltarima tijekom samo dvije godine (1733.–1735.), a glavni oltar, zamišljen kao cjelina s iluzionističkom freskom s prikazom Uznesenja Marijina i tabernakulom uz koji stoje anđeli adoranti i dva kipa franjevačkih svetaca, dovršen je tek 1753. godine. Autori kipova samoborskih oltara su Dionizije Hoffer, Ivo Schweiger, Cassian Lohn i Severin Aschpacher, u čijem se radu jasno prepoznaju utjecaji nekih od vodećih tirolskih baroknih kipara.
Prema manjim razlikama u arhitektonskoj koncepciji i dekorativnoj rezbariji, šest bočnih oltara možemo razdvojiti u tri skupine (sv. Franje Asiškoga i sv. Antuna Padovanskog; sv. Ivana Nepomuka i Sveta tri kralja te sv. Josipa i Sv. Križa).
Fotoalbum
Obnova svih šest bočnih oltara počela je konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima slojeva polikromije i preventivnom zaštitom 2003. godine. Uslijedila je demontaža i dezinsekcija. Višegodišnji konzervatorsko-restauratorski radovi na skulpturama i dekorativnim rezbarijama oltara, izuzev na onima s oltara sv. Ivana Nepomuka, povjereni su Hrvatskom restauratorskom zavodu (voditelji: Ksenija Šestek Ručević, Željka Geber, Miroslav Pavličić i Marijana Galović, Odjel za drvenu polikromiranu skulpturu, Služba za pokretnu baštinu), dok su radovi na arhitekturi svih šest oltara usporedno vođeni u privatnoj restauratorskoj radionici iz Samobora. Slična oštećenja zatečena su na svim oltarima, poput izrazito crvotočnog drvenog nosioca, razlomljenih ili nedostajućih dijelova skulptura, odignutog slikanog sloja i nataložene površinske nečistoće. Istraživanja slojeva polikromije pokazala su dobru očuvanost izvornog oslika koji je bio prekriven jednim slojem preslika. Konzervatorsko-restauratorski radovi počeli su uklanjanjem prašine i površinske nečistoće, uz učvršćivanje odignutih slojeva osnove i boje. Zbog krhkosti nosioca i slabljenja veziva, uklanjanje preslika izvedeno je uz dodatno podljepljivanje izvornog oslika i konsolidiranje nosioca. Nedostajući dijelovi skulptura rekonstruirani su rezbarijama u lipovini, a manja oštećenja nosioca zapunjena su kitom. Zatim je izveden retuš na mjestima oštećenja izvornog slikanog sloja i rekonstrukcija pozlate, čime je vrijednoj baštini samoborske franjevačke crkve vraćen barokni sjaj.