chapter03.jpg
svklara_naslov

Složenim i dugotrajnim konzervatorsko-restauratorskim zahvatom na romaničkom oslikanom raspelu iz splitskog samostana Klarisa otkriveni su tragovi brojnih prijašnjih intervencija koji svjedoče o trajnoj svijesti o vrijednosti ove umjetnine te kontinuiranoj višestoljetnoj brizi za njezino očuvanje. Tom je prilikom uklonjena većina prethodnih preslika, sanirana su oštećenja drvenog nosača, a kako bi ga se trajno zaštitilo od biološkog propadanja, raspelo je tretirano gama zračenjem.

O raspelu

Samostan klarisa u Splitu osnovao je 1311. splitski nadbiskup Petar IX. (1279–1321). Samostan je podignut oporučnom odlukom bogatog splitskog građanina, stanovitog Josipa, a podaci o njegovu posvećenju sačuvani su u dokumentu koji je objavio Daniele Farlati u svojem djelu Illyricum Sacrum. U splitskom nadbiskupskom arhivu nisu sačuvani podaci o opremi samostana i crkve, a arhiv samih klarisa spaljen je u doba kuge 1784. Tako ni o raspelu, o kojem je riječ u ovom tekstu, nema sačuvanih arhivskih podataka.

uvod

Oslikano romaničko raspelo dimenzija je 261×191 cm. Raspeto i ispaćeno Kristovo tijelo uokviruju medaljoni na krajevima krakova. Na lijevom horizontalnom kraku prikazana je Bogorodica, a u medaljonu njoj nasuprot mladi Sv. Ivan. Na vrhu vertikalnog kraka križa prikazan je Sv. Mihovil koji u ruci drži disk s prikazom Golgote. Medaljon u dnu vertikalnog kraka prikazuje Sv. Franju.

Trpeći lik raspetog Krista prikazan je glave pognute na desno rame i uokvirene aureolom. Na kosi je crvenom bojom naslikana kruna od trnja. Kovrčava tamna kosa spušta se na oba ramena s po dva traka nemirnih linija. Nemirno kovrčava je i brada razdijeljena po sredini. Osjenjenja na kosi i bradi postignuta su zlatnim prugama. Oči su sklopljene velikim trokutastim kapcima. Njegovo je tijelo iskrivljeno, a ruke još uvijek nisu prikazane kao da nose težinu tijela. Umjetniku karakterističan način isticanja kostiju i mišića tamnim linijama zamjetan je na cijeloj površini Kristova tijela. Struk i bedra omotani su tamnom zagasitom draperijom, tvrdo stiliziranom čvorovima i teškim prugama. U prikazivanju  Kristove patnje, umjetnik se koncentrirao na detalje poput mlazova krvi koji teku iz rana na Kristovim dlanovima, stopalima i prsima. Umjetnikova vještina pak dolazi do izražaja u razvijenom crtačkom umijeću kojim modelira i ističe fizičke patnje mršavog i ispaćenog Kristova tijela.

Fotoalbum 1/3

Iako u cjelini prilično krut i snažne grafičke obrade, stil ovog raspela istančan je u oblikovanju detalja, poput kože, kose i brade. Pojedinosti raspela otkrivaju majstora vjernog adrio-bizantinskoj slikarskoj maniri, a istovremeno otvorenog zapadnjačkim romaničkim utjecajima. Umjetnikov temperament više dolazi do izražaja na manjim figurama s krakova raspela. Ti su likovi naslikani s nešto više pažnje i finim linijama boje. Tužna Marija i Sv. Ivan nijemo žale nad polumrtvim i ispaćenim Kristovim tijelom. Bogorodica je odjevena u tamnomodru haljinu i maforij, ruku pruženih prema Kristovu liku. Tipično bizantinski način osjenjenja postignut je zlatnim linijama. Od svih četiriju medaljona, najbolje se sačuvan prikaz Sv. Ivana evanđelista. Prikazan je odjeven u tamnomodru odjeću i crveni plašt koji su osjenjeni zlatnim linijama. Prilično kruto prikazan Sv. Mihovil u vrhu raspela, s atributima suca ljudskih duša, u velikoj je mjeri oštećen. Nedostaje čitav gornji dio medaljona, a zatečeno lice je davni i loše izvedeni pokušaj rekonstrukcije izgubljenog lica. Figura u dnu vertikalnog kraka nedostaje u cijeloj donjoj polovici, ali pretpostavlja se da prikazuje Sv. Franju. Ako je uistinu riječ o tom svecu, onda bi ovo bio njegov najstariji prikaz sačuvan u Hrvatskoj.

Pitanja atribucije i datacije

Raspelo je prvi objavio Kruno Prijatelj 1950. u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, kada je konstatirao da raspelo ulazi u krug toskanskih raspela duecenta. Uočava na njemu jasan pečat pizanske škole, postavljajući ga neposredno uz radove Giunta Pisana i njegove radionice. Dominantnu bizantinsku osobinu raspela Prijatelj prepoznaje u „…općem tretiranju figure, u tipovima Marije i Ivana, u efektima zagasitih smeđih, maslinastih i tmurnih boja, u koncepciji i impostaciji lika, u tehnici, u traitementu osjenjenih detalja putem svijetlih zelenožutih uporednih pruga.“ Snažna koncepcija boli istaknuta je u svim detaljima figure Raspetoga. Na dugim i ukočenim rukama vidljiv je karakteristično istaknut zglob lakta. Prijatelj dalje zaključuje: „Taj tipični manirirani bizantinizam i ta vanredno suptilna, ali ipak drastična, koncepcija boli, koju i naglašuju maslinaste boje, izraziti su za rad Giunte Pisana i njegove sredine.“

Fotoalbum 2/3

Na Prijateljeve navode kritički se osvrnuo Ljubo Karaman 1954. On nalazi u raspelu jače srodnosti s nekim Cimabueovim emilijanskim raspelima i datira ga u početak 14. stoljeća. Također smatra da je zbog nekih inačica, specifičnosti i retardacija raspelo moglo nastati i u Dalmaciji.

Kao odgovor na Karamanova promišljanja, K. Prijatelj u svojem članku iz 1961. prihvaća nešto kasniju dataciju raspela od svoje prvotne, ipak ga smještajući u kraj 13. ili sam početak 14. stoljeća. Ali ostaje pri očitim i dominantnim značajkama kasnođuntinskog stvaralaštva. Potaknut Karamanovim promišljanjima, Prijatelj preispituje i mjesto nastanka raspela, stavljajući ga u kontekst slika Bogorodice o kojima se tada pisalo: iz Gospe od zvonika i iz kapele na Sustipanu u Splitu, iz katedrale u Hvaru i iz katedrale u Zadru. Prijatelj prihvaća usku srodnost splitskih Bogorodica i raspela iz samostana klarisa, koji su moguće produkt iste radionice. Prema njegovu mišljenju, splitske su umjetnine vjerojatnije import iz Toskane ili djelo toskanske radionice u Splitu, nego rad domaćih majstora.

Restauracija raspela 1959. u Konzervatorskom zavodu u Splitu

Kruno Prijatelj je o raspelu splitskih klarisa pisao još jedanput, 1963. godine. Povod tom novom članku bila je restauracija raspela koju je 1959. izveo Filip Dobrošević u Konzervatorskom zavodu u Splitu. U tom tekstu Prijatelj donosi novi izgled raspela postignut spomenutom restauracijom. Opisujući promjene nastale zahvatom, Prijatelj stvara i sliku o prijašnjem izgledu raspela koje je opisao u tekstu iz 1950. godine.

Fotoalbum 3/3

Uklanjanjem naknadno dodanih dijelova, raspelu je smanjena visina, i to s 355 cm na 253 cm. S površine slikanog sloja uklonjeni su slojevi laka i retuša. Uklanjanjem crnog preslika, površina raspela poprimila je tamnomodru boju. Oko čitava drveta križa otkriven je uski pozlaćeni rub s ornamentom malih rombova. Uklonjen je noviji natpis INRI iznad Kristove glave te su na tom mjestu otkrivena grčka slova IC * XP uokvirena ornamentom pozlaćenih malih rombova. Čišćenjem su do izražaja došli svi fini detalji ispaćena Kristova lika.

Restauracija je otkrila i da je lik Bogorodice vrlo oštećen te da je njezino lice kolaž sačuvanih fragmenata izvornog oslika i naknadnih intervencija. Na mjestu izgubljene glave Sv. Mihovila bio je “prilijepljen“ dio neke barokne glave naslikane na platnu. Njezinim uklanjanjem otkriven je drugi oslik glave, što je također naknadna intervencija.

Zahvat Hrvatskog restauratorskog zavoda 2002. godine

Pune četrdeset tri godine, od zahvata Filipa Dobroševića, na raspelu nisu rađeni nikakvi veći popravci. Umjetnina je zatečena u dosta lošem stanju i bio joj je nužan temeljit konzervatorsko-restauratorski zahvat.

Drvo raspela bilo je prilično nestabilno. Popustili su spojevi dasaka i cijela je masa drva bila degradirana štetnim djelovanjem crvotočine. Donji krak vertikalne letve raspela skraćivan je tako da je nedostajala cijela donja polovica medaljona s likom Sv. Franje. Istaci na spojevima greda raspela u nekom od prijašnjih popravaka preoblikovani su iz kvadratnog u kružni oblik, vjerojatno zbog degradacije drva djelovanjem crvotočine.

Poleđina raspela bila je prekrivena tamnim lakom i prljavštinom. Na licu raspela i bočnim stranicama bio je vidljiv niz preslika koji su svjedočili o brojnim popravcima koji su se kroz povijest obavljali na raspelu. Tragovi tih popravaka svjedočili su o trajnoj svijesti o vrijednosti umjetnine kao i o kontinuiranoj višestoljetnoj brizi za njezino očuvanje. Sondiranjem bočnih strana raspela utvrđena je prisutnost pet slojeva boje. Na licu raspela je bio prisutan čitav niz preslika kojima je u različitim fazama bio alteriran izgled pojedinih zona raspela. Izvorni oslik lica Bogorodice i lica Sv. Mihovila bio je potpuno izgubljen, a oštećenje je još u doba baroka rekonstruirano novim oslikom koji je dijelom prelazio i na površinu originala.

Brojna su bila odignuća i nestabilnosti slikanog sloja. Možda su najuočljivija bila kružna odignuća nastala kao posljedica korozije čavala kojima su izvorno povezane daske raspela. S obzirom na to da se čavli nalaze ispod slikanog sloja, povećanjem njihova volumena zbog procesa korozije došlo je do „izbijanja“ kružnih dijelova slikanog sloja na licu.

Raspelo je u Institutu „Ruđer Bošković“ u Zagrebu tretirano gama-zračenjem da bi se zaustavila svaka aktivnost crvotočina. Prva faza zahvata sastojala se od podljepljivanja nestabilnih zona slikanog sloja ribljim tutkalom i konsolidacije oštećenih i krhkih dijelova drvenog nosioca. Nakon što su drvo i slikani sloj stabilizirani, pristupilo se čišćenju i uklanjanju preslika. Sve površine raspela očišćene su od površinske nečistoće. Uklonjeni su i svi zatečeni preslici koji su prekrivali original. Ispod debelog sloja tamnog laka i prljavštine, na poleđini okvira pronađen je izvorni slikani sloj smeđe-sive boje s prskanim okerom i bijelom bojom. Riječ je o mogućoj imitaciji kamena porfira. S bočnih strana raspela skinuti su svi preslici do izvornog oslika crvene boje. S lica raspela uklonjeni su svi preslici, uključujući i sloj plave boje kojom je bila preslikana izvorno crna pozadina. Uklonjeni su i svi prethodni retuši i rekonstrukcije zahvata iz 1959. godine. Odlučeno je da se barokne rekonstrukcije lica Bogorodice i Sv. Mihovila zadrže, budući da rendgenske snimke nisu pokazale postojanje originala ispod tih oslika. Rekonstrukcije su uklonjene samo u onim zonama u kojima su prelazile preko originala.

Manja oštećenja drva rekonstruirana su kitom. Veće rekonstrukcije rađene su lijepljenjem novih komada drva lipe. Na taj način je rekonstruiran izgubljeni polukružni završetak donjeg kraka vertikalne letve raspela. Novim komadima drva do izvorne pravokutne forme rekonstruirani su i istaci u kutovima spojeva krakova raspela. Tim rekonstrukcijama raspelu je vraćena izvorna silueta. Na sve površine novog drva zalijepljeno je laneno platno, prateći istovjetnu tehnologiju izrade raspela.

Sva oštećenja slikanog sloja rekonstruirana su tutkalno-krednom preparacijom. Da bi se istaknuo stupanj očuvanosti raspela i izgled sačuvanog originala, odlučeno je da se oštećene zone ne retuširaju. Preparacija rekonstruirana na bočnim stranama raspela tonirana je tempera bojama u cinober tonu. Preparacija rekonstruirana na licu raspela također je tonirana temperama u jednoličnu oker boju.

Autorica: Lana Kekez
Kontakt: mr. Branko Pavazza, konzervator-restaurator savjetnik

Literatura

  1. Kruno Prijatelj, Toskansko romaničko raspelo, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku LII, Split, 1950, 97–107.
  2. Kruno Prijatelj, Slikano raspelo iz samostana Sv. Klare u Splitu, u: Peristil 4, Zagreb, 1961, 9–15.
  3. Kruno Prijatelj, Slikano raspelo iz samostana Sv. Klare u Splitu, u: Studije o umjetninama u Dalmaciji I, Zagreb, 1963, 6–12.
  4. Ljubo Karaman, Domaći slikari u Dalmaciji, u: Spremnost 30/I, Zagreb, 1942.
  5. Ljubo Karaman, Osvrt na neke novije publikacije i tvrdnje iz područja historije umjetnosti Dalmacije, u: Peristil 1, Zagreb, 1954, 41–44.
  6. Cvito Fisković, Neobjavljena romanička Gospa, u: Peristil 8-9, Zagreb, 1966.
  7. Grgo Gamulin, Slikano raspelo iz samostana Sv. Klare u Splitu, u: Telegram, 16.2.1968.
  8. Grgo Gamulin, Slikana raspela u Hrvatskoj, Zagreb, 1983, 117–118.
  9. Joško Belamarić, Majstor raspela Svete Klare (travanj 2011)
  10. Cvito Fisković, Splitske slikarske radionice romaničkoga sloga, u: Kačić XXVI, Split, 1994, 373–378.
  11. Igor Fisković, Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb, 1987, 84–88.
  12. Joško Belamarić, Gospe od zvonika, Zagreb, 1991, 31.
Go to top