Nakon tri godine radova na obnovi, ljetnikovac Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj otvorio je vrata posjetiteljima u novome ruhu. Izgrađen u prvoj polovici 16. stoljeća s gotičko-renesansnim stilskim obilježjima, te pregrađivan i dograđivan tijekom 18. i 19. stoljeća u skladu s ukusom vremena, taj ladanjski kompleks na vodi predstavlja jedno od vrhunskih ostvarenja dubrovačke arhitekture. No, u 20. stoljeću neprimjereni građevinski zahvati i namjene, izgradnja Jadranske ceste i nasipanje obale te naposljetku štete nastale tijekom Domovinskog rata, trajno su narušile vrijednosti ljetnikovca. Opsežnu obnovu kompleksa inicirao je i financijski gotovo u cijelosti omogućio posljednji potomak obitelji Caboga, dr. Ivo Felner, kroz Fundaciju Batahovina. Projekt obnove izrađen je na osnovi iscrpnih povijesno-umjetničkih istraživanja koje je provela dr. sc. Nada Grujić i temelji se na prezentaciji izvornog sloja kao i pregradnji iz 18. stoljeća. Obnovljeni ljetnikovac postaje radni prostor konzervatora-restauratora zidnih slika i mozaika te papira i kože Hrvatskoga restauratorskog zavoda.
O ljetnikovcu
Ljetnikovac Bunić-Kaboga reprezentativni je spomenik dubrovačke gotičko-renesansne arhitekture 15. i 16. stoljeća koji svojim tipološkim obilježjima zauzima istaknuto mjesto u dubrovačkoj ladanjskoj izgradnji. Pripada skupini ljetnikovaca izgrađenih „na vodi“ koji su na specifičan način oblikovali krajolik. Karakterizira ih jednokatna kuća s okomito postavljenim krilom s orsanom koji ograđeni vrtni prostor dijele na prednji i stražnji, a ponekad i bočni vrt. Krilo je u visini kata zaključeno terasom na kojoj se kod najistaknutijih ljetnikovaca nalazi kapela. Osobitost dubrovačke ladanjske arhitekture raspoznaje se i u organizaciji unutarnjeg i vanjskog prostora - prizemlje je povezano s vrtom, a kat otvoren krajoliku.
Ljetnikovac se nalazi na južnoj obali ušća Rijeke dubrovačke (Omble), u predjelu zvanom Batahovina. Vlasteoski rod Bunića (Bona) imao je na Batahovini posjed već u 14. stoljeću, a današnji je ljetnikovac građen u vrijeme Miha Junijeva Bunića. Prema stilskim obilježjima arhitekture i oblikovanju klesanih dijelova te prema nalazima istraživanja, njegova se gradnja datira između 1520. i 1540. godine.
Fotoalbum 1/3
Iz te prve faze izgradnje sačuvani su svi arhitektonski dijelovi i raspored prostorija po kojima se ovaj ljetnikovac prepoznaje kao jedno od vrhunskih ostvarenja dubrovačke ladanjske arhitekture. Građevinski sklop tvore jednokatna ladanjska kuća s trijemom ispred prizemlja koji se izvorno otvarao na prednji vrt sa sedam lukova. Trijem je pokriven terasom koja se na zapadnom kraju produžuje do ogradnog zida vrta, povezujući kuću i njezinu lođu s kapelom. U prvoj je fazi bio određen i osnovni raspored prostorija u interijeru: u pročelnom dijelu prizemlja osim negdašnje saloče bile su još tri prostorije podjednakih veličina; iza njih je bio poput hodnika uski prostor nadsvođen bačvastim svodom. Sve ostale prostorije prizemlja također su zaključene svodovima: prvoj fazi gradnje pripadaju konzolni svodovi sa susvodnicama (osim u saloči/predvorju) te spomenuti bačvasti svod u hodniku iza njih. Na katu se sa svake strane središnje velike dvorane nalaze po dvije sobe; zapadni kraj kuće na katu otvara se lođom, ispod koje je cisterna. Stubište je u prvoj fazi unutar istog perimetra povezivalo predvorje prizemlja i dvoranu kata. Prije dogradnje stubišnog rizalita dvorana kata bila je vratima izravno povezana sa stražnjim vrtom prema kojem su se otvarala i dva velika prozora u njezinom začelnom zidu.
Fotoalbum 2/3
Nakon potresa 1667. godine ljetnikovac se našao u posjedu vlasteoskog roda Kaboga (Caboga). Počev od Marina (Marojice) Bernardova Kaboga, ljetnikovac su posjedovali članovi iste obitelji, pa su među njima i naručitelji radova izvedenih u 18. i 19. stoljeću.
U drugoj fazi vanjština se ljetnikovca ne mijenja osim što je novo krilo s orsanom i terasom prigrađeno ispred lođe, odnosno ispred sedmog, najzapadnijeg luka trijema. U 18. stoljeću, najznačajniju promjenu unosi gradnja novog stubišta. U prizemlju se mijenjaju format i svod saloče koja postaje predvorje novog stubišta; veći njegov dio prigrađen je začelju pa se na katu dokidaju ranije veze dvorane i vrta. Preuređenje interijera kojim se uvode stilska obilježja baroka i klasicizma bilo je u pogledu zidova radikalno. Sa zidova je bila otučena sva žbuka prethodne faze; od novih zidnih oslika najveću kvalitetu pokazuju iluzionistički oslici u predvorju prizemlja i pogotovo oni u stubištu. Koncipirani su i izvedeni istodobno s gradnjom tih prostora: slikanim arhitektonskim elementima naglašene su prostorne sekvence tri stubišna kraka i četiri odmorišta. Velika dvorana bila je u kasnom 18. stoljeću oslikana svijetloplavom bojom s dekoracijom koja je u tamnijem tonu sugerirala velike okvire s ugaonim viticama. Takva raščlamba zidnih ploha u stilu kasnog rokokoa oponaša panele koji se inače u bogatijoj varijanti izvode reljefnim pa i pozlaćenim ukrasima. I u bočnim sobama na katu otkriveni su višestruki naliči zidova, uvijek s mramorizacijom u zoni sokla, dokazujući kontinuitet stanovanja i određenog ukusa.
Fotoalbum 3/3
U drugoj polovici 19. stoljeća Bunić-Kabogin i susjedni Stayev ljetnikovac postaju posjed istog vlasnika. Njihovi vrtovi se povezuju šetnicama, na razini prizemlja i kata.
U 20. stoljeću ljetnikovac je promijenio više vlasnika i korisnika, sve je lošije održavan i prepuštan neprimjerenim građevinskim zahvatima. Prilikom izgradnje Jadranske turističke ceste šezdesetih godina prednji vrt i orsan su skraćeni za trećinu dužine, a gospodarska zgrada srušena. Proširenje ceste i nasipavanje obale prekinuli su vezu ljetnikovca s Omblom, vezu koja je bila pravi smisao njegove gradnje i postojanja na ovome mjestu.
Za vrijeme Domovinskog rata ljetnikovac se nalazio u neposrednoj blizini okupiranog područja te je pretrpio oštećenja na strukturi zgrade i kamenoj plastici. Dio prvog kata ljetnikovca određeno je vrijeme korišten kao prostor arhiva, a od konca devedesetih godina u prizemlju i donjem vrtu odlagao se građevinski materijal. Potkrovlje i dio prvoga kata niz su godina služili u svrhu substandarnog stanovanja. Dugogodišnje neadekvatno korištenje ovog iznimno vrijednog spomenika ladanjske arhitekture dubrovačkog područja izvršilo je najveći utjecaj na stanje u kojem se on nalazio do početka radova obnove u travnju 2011. godine.
U ožujku 2009. godine Republika Hrvatska zastupana po tadašnjem ministru kulture, Hrvatski restauratorski zavod te Grad Dubrovnik sklopili su s Fundacijom Batahovina ugovor o financiranju obnove ljetnikovca Bunić-Kaboga. Cilj projekta bio je na primjeren način istražiti, obnoviti i prezentirati ovo iznimno vrijedno kulturno dobro u njegovom ukupnom obuhvatu te mu osigurati adekvatnu namjenu koja će po dovršetku obnove garantirati njegovo kontinuirano održavanje i uključivanje u život sredine u kojoj se nalazi.
Nastavljajući namjeru s kraja 80-tih godina prošlog stoljeća te oslanjajući se na iskustvo susjednog ljetnikovca Stay u kojem već više godina u sklopu Hrvatskog restauratorskog zavoda djeluje Restauratorski odjel Dubrovnik, planirano je da se kroz redovitu konzervatorsko-restauratorsku djelatnost Zavoda i dostupnost ljetnikovca široj javnosti nakon obnove omogući njegovo jače integriranje u javni i kulturni život grada Dubrovnika.
Pripremni radovi i izrada prethodne dokumentacije
Izvođenje pripremnih radova započelo je u rujnu 2008. godine, a odvijalo se u nekoliko faza. Dugogodišnja zapuštenost, neadekvatno korištenje i izloženost ratnim djelovanjima iziskivalo je, radi omogućavanja pristupa, raščišćavanje zgrade ljetnikovca i njezinog neposrednog okoliša od nekontroliranog raslinja, nagomilanog otpada, deponiranog građevinskog materijala, i urušenih dijelova konstrukcije. U svrhu stvaranja uvjeta za sigurnu provedbu svih istraživanja koja obavezno prethode izradi projekta obnove kulturnog dobra, izvedeni su interventni radovi osiguranja i podupiranja opasnih dijelova konstrukcije.
Pod vodstvom dr. sc. Nade Grujić, provedena su iscrpna konzervatorsko-restauratorska istraživanja koja su obuhvatila stilsku i povijesnu analizu, istraživanja arhivskih dokumenata te istraživanja na samoj građevini. Pored istraživanja vršenih s ciljem potvrđivanja ili odbacivanja premisa o genezi kuće dobivenih nakon analize arhivske dokumentacije, provedena su i istraživanja zidnog oslika te su detaljno popisana oštećenja na arhitektonskoj kamenoj plastici ljetnikovca. Provedena su istraživanja u konačnici rezultirala Elaboratom konzervatorsko-restauratorskih istraživanja, s prijedlogom konzervatorskih smjernica za projektiranje i obnovu ljetnikovca.
Povijest gradnje ljetnikovca i nalazi istraživačkih radova dokazali su da je prva faza gradnje dominantna za oblikovanje njegove gotičko-renesansne arhitekture. Stoga se u prijedlogu smjernica za projektiranje i obnovu inzistiralo na povratu lođe u izvorno stanje te na restauraciji posebno onih klesanih dijelova koji se pripisuju Petru Andrijiću i radionici te elemenata arhitektonske kamene plastike koji pripadaju standardnoj produkciji klesarskih radionica prvih desetljeća 16. stoljeća.
Intervencija 18. stoljeća (predvorje, stubište i dvorana kata) visoko je valorizirana kao jedna od najsloženijih varijanti različito orijentiranih osi stubišta na dubrovačkom području. Stoga je predložena restauracija istodobnih oslika tih prostora, vrednijih utoliko što su integralni dio njihove arhitektonske koncepcije. U bočnim prednjim sobama uspjelo se sačuvati nešto od raščlambe, naliča i oslika zidnih ploha; prezentirani makar fragmentarno, predstavljaju ukus vlasnika i kulturu stanovanja u drugoj fazi povijesti ovog ljetnikovca.
Pronađeni arhivski nacrti kao i, u različite svrhe prethodno izrađivane arhitektonske snimke postojećeg stanja ljetnikovca, djelomično su zadovoljavali potrebe provođenja konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i izrade spomenutog elaborata, ali nisu bili adekvatna podloga za izradu projektne dokumentacije. Stoga su djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda izradili detaljnu arhitektonsku snimku postojećeg stanja kao osnovnog preduvjeta za izradu sve daljnje tehničke dokumentacije za obnovu ljetnikovca.
Dovršetak izrade arhitektonske snimke postojećeg stanja omogućio je i provedbu analize postojećeg stanja nosive konstrukcije kao preduvjet kasnijeg projekta statičke sanacije građevine.
Obzirom na povijesnu i spomeničku vrijednost ne samo zgrade ljetnikovca Bunić-Kaboga, nego i njegovog vrta, pripremna faza radova obuhvatila je i analizu postojećeg stanja vegetacije kao temelja za izradu projekta hortikulturnog uređenja, te u konačnici revitalizaciju vrta.
Pripremni radovi realizirani su sredstvima Ministarstva kulture.
Izrada projektne dokumentacije
Nakon prihvaćanja cjelokupne dokumentacije izrađene u pripremnoj fazi projekta obnove ljetnikovca Bunić-Kaboga od strane nadležnog Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, započele je izrada tehničke dokumentacije – idejnog i glavnog projekta obnove. Za glavnog projektanta Fundacija Batahovina je u dogovoru sa svim ugovornim stranama, odabrala Studio Vetma arh., arhitektonski ured iz Dubrovnika. Nakon nekoliko mjeseci intenzivnih dogovora i propitivanja potreba korisnika za smještanje planirane namjene, izrada glavnog projekta za obnovu zgrade ljetnikovca dovršena je u lipnju 2010., što je rezultiralo ishođenjem Potvrde glavnog projekta u listopadu iste godine. U travnju 2011. godine započelo je izvođenje radova na obnovi zgrade ljetnikovca. Temeljem Studije obnove vrta ljetnikovca Bunić-Kaboga započela je potom i izrada Glavnog projekta obnove vrta.
Radovi obnove
Izvođačima obnove ljetnikovca, tvrtkama Građevinar – Quelin d.o.o. i DOM Izgradnja d.o.o. iz Dubrovnika, u obavljanju restauratorskih radova na zidnom osliku i kamenoj plastici ljetnikovca pridružili su se i djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda. Konzervatorsko-restauratorske radove na zidnim slikama izvodili su djelatnici dubrovačkog Odjela za zidno slikarstvo i mozaik, uz vanjske suradnike i povremenu pomoć kolega iz Zagreba. Najveći dio konzervatorsko-restauratorskih radova na kamenu obavljali su djelatnici Restauratorskog odjela Split, Odsjeka za kamenu plastiku, također uz povremenu pomoć kolega iz Osijeka i Zagreba. Svi navedeni sudionici obnove, uz stručni i projektantski nadzor i organizacijsku podršku Studia Vetma, započeli su 2011. godine dvogodišnje druženje koje je uz svakodnevnu razmjenu različitih znanja, vještina i iskustava, međusobno usklađivanje, uvažavanje i nadopunjavanje u konačnici, a opet u iznimno kratkom roku, dovelo rezultata koji pred dva dana predstavljen javnosti.
Ne ulazeći u detaljno opisivanje svih izvedenih radova, ugrađenih sistema, primijenjenih materijala, postupaka i tehnologija, nabrojat ćemo samo neke od radova koje je ovaj izuzetno složen projekt obuhvatio: zamjenu krovišta i svih stropnih konstrukcija, sanaciju ostalih dijelova konstrukcije, ostale građevinski i obrtnički radovi uz maksimalno očuvanje zatečenih struktura, pažljive demontaže i ponovnu ugradnju zatečenih materijala i dijelova opreme (dijelovi izvornog pokrova, mramorna i ostala kamena opločenja, mramorne stube u unutrašnjosti, vanjsko kameno stubište), izradu novih dijelova opreme po uzoru na zatečenu (ugrađeni kameni ormari, ukrasna rebra u svodu trijema, dijelovi stolarije i okova, ograda stubišta) te restituciju pojedinih elemenata pročelja prema istovremenim komparativnim primjerima dubrovačke ladanjske gradnje iz neposredne okolice. Cjelokupni je zahvat, kako je već spomenuto bio praćen i dopunjavan usporednim restauratorskim radovima na kamenoj plastici te naročito osjetljivom zahvatu na zidnim oslicima u unutrašnjosti ljetnikovca. Restauratorske radove na kamenoj plastici vodila je Osanna Šašinka, djelatnica Odsjeka za kamenu plastiku Restauratorskog odjela Split, a radove na zidnom osliku Fani Župan iz Odjela za zidno slikarstvo i mozaik.
Detaljniji opisi i izvještaji u dijelu restauratorskih radova na zidnom osliku i kamenoj plastici tema su završnih izvještaja i elaborata koji su trenutno u izradi, a za neku kasniju priliku, nakon konačne primopredaje, obavljenog tehničkog pregleda i ishođenja uporabne dozvole te stavljanja zgrade ljetnikovca u funkciju planira se i detaljnije predstavljanje svih izvedenih radova stručnoj i zainteresiranoj široj javnosti.
Radove obnove financirala je Fundacija Batahovina, a dio sredstava u dijelu poreza na dodanu vrijednost bio je osiguran je kroz državni proračun, putem Ministarstva kulture. Cjelokupnu provedbu projekta pomno je pratio i podupirao predstavnik Fundacije Batahovina, ujedno i začetnik i pokretač projekta, dr. Ivo Felner.