chapter09.jpg

Prilikom priprema za povlačenje njemačkih snaga iz Šibenika i okolice (operacija kodnog imena „Wikinger“), 25. listopada 1944. godine u zračnom bombardiranju njemačkih brodova na maskirnom vezu u kanalu Sv. Ante od strane savezničkih zrakoplova pogođen je torpedni čamac S-158.

Nalazio se vezan i maskiran na zapadnoj strani sjevernog ulaza u kanal i izravno je pogođen zrakoplovnom bombom u pramac. Od pogotka pramac je potonuo, dok je krma broda ostala iznad površine mora. U napadu su poginula dva njemačka mornara, šest ih je bilo ranjeno, među kojima i zapovjednik broda Hertwig. Torpedni čamac S-156 je također oštećen na maskirnom vezu u ovom napadu. Nakon što je lučki kapetan iz Šibenika izdao naređenje da se s tonućeg broda skinu svi pokretni bitni dijelovi za rezervu, poput propelera, te da se spase svi povjerljivi dokumenti s broda, izvršeno je konačno potapanje broda aktiviranjem eksplozivnog punjenja 27. listopada 1944. Ti jedinstveni brodovi britanskog dizajna, nizozemske izrade, a njemačkog naoružanja i pogona modificirani su prema projektu Lürssen čime se nastojalo da brodovi budu što sličniji uspješnoj klasi S 30/100. Preimenovani su u klasu Schnellboote S-151 (S-151 do S-158), postizali su najveću brzinu od 34 čvora (63 km/h) i bili su nešto manjih dimenzija te sporiji od klasičnih njemačkih torpednih čamaca toga doba. Ovi brodovi bili su dugi  28,3 m, široki 4,4 m, deplasmana 57 tona, pogonjeni s tri pouzdana diesel motora Daimler-Benz MB 500. Zbog međusobne vizualne identifikacije cijela klasa ovih brodova imala je ispisane s obje strane broda, ispod komandnog mosta, velike slovne oznake, prema početnom slovu prezimena ili nadimka zapovjednika, konkretno S-158 – veliko slovo „C“, odnosno „H“ ovisno kako su se zapovjednici mijenjali.

Zoran Delibašić je pronašao na internetu fotografiju potonuća njemačkog torpednog čamca S-158. Riječ je o crno-bijeloj fotografiji snimljenoj u vrijeme potonuća broda, na kojoj se lokacija može odrediti prema vili „Moj mir“ koja se nalazi u pozadini tonućeg broda na samom ulazu u šibenski kanal. Kako konzultirajući različite izvore o eventualnom izvlačenju olupine iz mora u poslijeratnom periodu nismo pronašli konkretne dokaze, odlučili smo provjeriti činjenicu o njezinu (ne)postojanju.

Dana 26. i 27. srpnja 2014. godine u organizaciji Odjela za podvodnu arheologiju i ronilačkog kluba ZG-SUB, u suradnji s ekipom Vojnog muzeja MORH-a provedena su istražna ronjenja na podvodnoj olupini torpednog čamca S-158, kao i medijsko predstavljanje. Nakon što je napravljen plan zarona uz orijentaciju prema konturama okoliša sa spomenute arhivske fotografije, ekipa je podijeljena u dva ronilačka para. U prvom zaronu nakon svega nekoliko minuta, prvi ronilački par je pronašao i obilježio poziciju olupine te time omogućio drugom paru da bez gubljenja vremena zaroni direktno na nalaz i učini prvo foto i video dokumentiranje ovog potopljenog broda.

Fotoalbum

Na taj su način arheolozi, ronioci i muzealci  locirali olupinu i zajedno oživjeli priču o ovom relativno davnom ratnom događaju iz Drugog svjetskog rata. Posebnost ovog nalaza je višeznačna, prvenstveno zbog intaktnosti same olupine u periodu 70 godina od njezina stradavanja. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da se nalazi nasred plovnog puta šibenskog kanala, dakle u dijelu na kojem su zabranjene aktivnosti poput sportsko-rekreativnog ronjenja. Ta činjenica, da se nalazi upravo na plovnom putu, nažalost, spriječit će bilo kakvu daljnju turističku valorizaciju olupine. Značaj nalaza leži i u tome što je ovdje riječ o tek drugom pronađenom torpednom čamcu njemačke ratne mornarice u podmorju RH (uz S-57 kod Žuljane koji je poznat već više od četiri desetljeća i proglašen je zaštićenim kulturnim dobrom RH). Iznenađenje stručne i šire javnosti izazvala je i sama lokacija potopljenog broda, gotovo u srcu samog grada Šibenika, koji se s pravom može smatrati kolijevkom podvodne arheologije istočne strane Jadrana. Na kraju, sam način otkrivanja olupine prema arhivskoj fotografiji potonuća broda je jedinstveni slučaj u podvodnoj arheologiji na ovim prostorima. Odjel za podvodnu arheologiju zatražio je preventivnu zaštitu olupine S-158 i registraciju kao kulturno dobro RH.

Stručni uviđaj

Stručni uviđaj obavljen je 30. studenog 2014. Brodska olupina leži na dubini od 38 metara  i pozicionirana je u smjeru sjever – jug na kosini koja pada do maksimalnih 45 metara dubine u sredini kanala. Krmeni dio broda okrenut je prema izlazu kanala u smjeru prema otvorenom moru, a dio s oštećenim pramcem prema središtu grada Šibenika. Bomba je u cijelosti uništila pramac, no ostale dvije trećine broda vrlo dobro su sačuvane. Brodovi ovakvog tipa, pa tako i ovaj torpedni čamac, bili su izgrađeni kao drveni s metalnom rešetkastom konstrukcijom. Uslijed agresivnog djelovanja morske vode mahagonij je propao, tako da su ostala vidljiva rebra broda i metalna konstrukcija nadgrađa. Istražnim ronjenjima oko broda pronađeni su brojni predmeti koji su pripadali torpednom čamcu, poput inventara brodske kuhinje, naoružanja, streljiva, kao i dvije torpedne glave te vanjski brodski kompas na svome postolju. Sve ovo upućuje da je ova olupina uistinu prvi put otkrivena, ne samo službeno, jer da nije tako, ti bi predmeti zasigurno već nestali s morskog dna. Sama olupina s gornje i desne bočne strane, prekrivena je velikom mrežom plivaricom za koju pretpostavljamo da je na nju dospjela u pokušaju sprječavanja bijega brodova JRM u rujnu 1991. godine zaprječivanjem kanala od strane Tribunjskih i Šibenskih ribara. Prozirnost mora, a time i vidljivost u kanalu je uobičajeno loša jer je riječ o samom toku rijeke Krke u dijelu u kojem se miješa s morem, pa postaje boćata, kao i zbog velike količine suspenzije čestica mulja. Tijekom stručnog uviđaja napravljena je foto i video dokumentacija, a pokretni predmeti na dnu nisu vađeni.

U pronalasku olupine sudjelovali su djelatnici Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskoga restauratorskog zavoda - Igor Miholjek (voditelj odjela) i Jurica Bezak, te Zoran Delibašić iz ZG-SUB i Ivica Gulin iz Jadranskog ronilačkog servisa (JRS).

Zahvaljujemo se Vojnom muzeju Ministarstva obrane na ustupljenim podacima i Lučkoj kapetaniji Šibenik.

Zoran Delibašić, Igor Miholjek

Go to top