chapter08.jpg
Restauriranje dubrovačkog Tiziana

Sliku »Sv. Marija Magdalena, Sv. Vlaho, arkanđeo Rafael s Tobijom i donator« Tiziano Vecellio naslikao je oko 1550. godine. Nakon više popravaka i jednog atentata u 19. i 20. stoljeću, vrijedno platno temeljito je obnovljeno u zagebačkoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda između 2001. i 2006. godine, a potom ponovno izloženo u dubrovačkome Dominikanskom samostanu.

Najstariji povijesni podatak koji povezuje sliku u crkvi Sv. Dominika u Dubrovniku s najvećim venecijanskim slikarom 16. stoljeća zabilježen je u prvoj tiskanoj povijesti Dubrovnika 1595. godine. Dominikanac Serafino Razzi spominje »djelo slavnog Tiziana« na oltaru Marije Magdalene, opisujući raskošno opremljenu unutrašnjost tadašnje crkve propovjedničkog reda. Uz svetu pokajnicu, čiji su kult osobito štovali dominikanci, na oltarnoj je pali prikazan sv. Vlaho, zaštitnik grada, te arkanđeo Rafael s Tobijom pokraj klečećeg donatora. Prema tradiciji koja do danas nije potvrđena dokumentima, oltar je pripadao plemićkoj obitelji Pucić. Tom se palom oni priključuju ambicioznim umjetničkim narudžbama dubrovačkog plemstva tijekom 16. stoljeća.

tizian_uvod

Radovi Tiziana Vecellija (Pieve di Cadore 1488./90.-Venecija 1576.) pobuđivali su oduvijek živo zanimanje suvremenika i baštinika, potičući nerijetko maštovite lokalne predaje i zamagljujući oskudne povijesne podatke. Bogata recepcija i fortuna critica dubrovačke Magdalene nije u tom smislu iznimka i dijeli sudbinu mnogih radova pripisanih Tizianu koji nisu potpisani ni datirani i čiji naručitelji nisu zabilježeni u dokumentima. U nizu izrečenih mišljenja i vrijednosnih interpretacija ove dubrovačke slike izmjenjivale su se različite prosudbe o likovnim obilježjima i udjelu majstorove ruke. Od temeljne monografije o Tizianu, G. B. Cavalacasellea i J. A. Crowa iz 1877., autora koji su imali prigodu vidjeti sliku u Veneciji, dubrovačka je »Mandaljena« uključena u majstorov opus. Novija je kritika datira oko 1550. godine ističući veći ili manji udio radionice, uz čiju pomoć Tizian ostvaruje brojne narudžbe u tom razdoblju.

Netom dovršeni restauratorski radovi znatno su povećali čitljivost slikareva rukopisa i kromatskih odnosa, dopuštajući vjerodostojnije sagledavanje likovnih i stilskih obilježja djela. Dopunjeni prirodoznanstvenim istraživanjima i uvidom u slikarevu tehniku, omogućili su detaljnije usporedbe s majstorovim načinom rada, osobito sa sigurno datiranim djelima s kraja petog i početka šestog desetljeća 16. stoljeća. Karakteristično oblikovanje bojom, osobito u detaljima, i sugestivan kolorit plastički naglašenih likova potvrdili su mišljenja istaknutih poznavatelja Tizianova opusa poput Rodolfa Pallucchinija i Grge Gamulina koji su prepoznali »majstorovu ruku« u ostvarenju ove dubrovačke slike.

Konzervatorsko-restauratorski radovi na slici

Povećano zanimanje za Tizianovu Mariju Magdalenu potaknuto programima velikih izložbi tijekom protekla dva desetljeća aktualiziralo je potrebu za restauratorskim radovima. Nakon razdoblja pripremnih istraživanja i brojnih konzultacija, konzervatorsko-restauratorski radovi počeli su 2001. godine u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu, gotovo stoljeće i pol nakon posljednje cjelovite obnove izvedene u Veneciji i pedesetak godina nakon objavljenih članaka Grge Gamulina i Rodolfa Pallucchinija u kojima se to Tizianovo djelo opisuje kao odviše zaboravljeno, nečitko i opterećeno preslicima iz 19. stoljeća.

Fotoalbum

Premda su znatna oštećenja slikanog sloja identificirana rendgenskim i infracrvenim snimkama, njihova se raznovrsnost pokazala tek tijekom radova: od velikih zona otpale boje uz rubove formata, horizontalnih traka nedostajuće i nagnječene boje od posljedica namatanja platna do tisuća sitnih oštećenja slikanog sloja koji je zbog oslabljenog veziva otpao s osnove. Stanje očuvanosti i zatečeni izgled pale u velikoj su mjeri bili posljedica događaja koji su tijekom 19. stoljeća obilježili njezinu povijest. Prema predaji, dominikanci su sliku demontirali s oltara i sakrili je, da bi je očuvali od pljačke u posljednjim danima francuske opsade Dubrovnika. Grofovi Pucić su pak 1859. godine vrlo oštećenu Tizianovu sliku poslali na restauriranje Paolu Fabrisu, glavnom konzervatoru Duždeve palače u Veneciji. Slijedeći doktrinu potpunog podražavanja stila, Paolo Fabris je postao glasovit po vještim rekonstrukcijama nedostajuće forme te posebno po uvjerljivom oponašanju Tizianova likovnog izraza. Njegovi retuši su, međutim, nepotrebno prekrivali dijelove dobro očuvanog originala. Vješto rekonstruirajući plašt i ruku sv. Vlaha u rukavici, uvojke Marije Magdalene i Tobije te osobito nabore draperije u donjem dijelu slike, Fabris je zanemario mnoge ostatke originalne boje. Ponegdje je preslikao i znatnije dijelove forme, poput biskupova plašta uz lijevi rub slike.

Program restauratorskih radova u Hrvatskom restauratorskom zavodu imao je tri osnovna cilja: postići bolje prianjanje i konsolidaciju oslabljene strukture slikanih slojeva, ukloniti nečistoće i požutjeli lak uz ispitivanje naknadnih intervencija koje utječu na čitljivost likovne forme i kromatskih vrijednosti, a uvelike su uzrokovale nesigurnosti u povijesno-umjetničkim interpretacijama te, na kraju, odabirom odgovarajuće metode i izvedbe retuša omogućiti da sačuvani dijelovi izvornog oblikovanja prevladaju u vizualnom doživljaju cjeline.

Iako je ova Tizianova slika bila među rijetkim umjetninama u Hrvatskoj kojima su sve faze radova bile praćene živim zanimanjem stručne javnosti, kontinuirano iznošena mišljenja odnosila su se uglavnom na retuš oštećenja. U ovom je slučaju u promišljanju načina izvedbe retuša odlučujuća bila dobra očuvanost slikanog sloja, unatoč brojnim oštećenjima. Boja koja nije otpala s platna zadržala je stratigrafsku cjelovitost s dobro očuvanim završnim lazurama koje su na mnogim Tizianovim slikama zbog višekratnih restauriranja stanjene i oštećene. Radi što potpunije prezentacije sačuvanih obilježja slikareva rukopisa, odabran je tip retuša koji će i u fakturi i u tonu na oštećenim mjestima imitirati okolnu boju, a na većim zonama nadomjestiti nedostajuću formu.

Retuš kao i drugi restauratorski postupci izvedeni na slici u tehničkom smislu nisu bili inovativni, već su dio potvrđene i provjerene restauratorske prakse, a osim nekih specifičnosti, najveća je pažnja posvećena preciznosti izvedbe uvjetovanoj karakterom oštećenja i važnošću ovog djela u hrvatskoj baštini.

Autorica/kontakt: dr. sc. Višnja Bralić, konzervator-restaurator savjetnik

Go to top