chapter01.jpg

Poliptih posvećen sv. Martinu, koji je za katedralu sv. Stošije u Zadru krajem 15. stoljeća izradio veliki slikar talijanske renesanse Vittore Carpaccio, umjetnina je od velike važnosti za hrvatsku, ali i svjetsku kulturnu baštinu. Recentnim, sveobuhvatnim konzervatorsko-restauratorskim radovima provedenim u Hrvatskom restauratorskom zavodu na izrazito oštećenome poliptihu, nastojala se umjetničkom djelu vratiti izvorna vrijednost.

Poliptih sv. Martina

Krajem 15. stoljeća zadarski kanonik i notar te ninski arhiprezbiter Martin Mladošić, jedna od istaknutijih crkvenih osoba toga doba, zaslužan i za širenje renesansne umjetnosti u gradu, naručio je izradu poliptiha za oltar sv. Martina u zadarskoj katedrali sv. Stošije od velikoga talijanskog renesansnog slikara Vittorea Carpaccia rođenog u Veneciji (oko 1460. – 1526.).

Poliptih se sastoji od šest slika na drvu s prikazom pojedinačnih figura svetaca raspoređenih u dva reda. U njegovu je donjem središnjem dijelu titular poliptiha, sv. Martin, okružen zadarskim svecima zaštitnicima, sv. Stošijom i sv. Šimunom. U gornjem dijelu poliptiha prikazani su likovi sv. Petra, sv. Pavla i sv. Jeronima. Prema zapisu iz vizitacije nadbiskupa Mate Karamana iz 1746. godine, pretpostavlja se da je na vrhu poliptiha bila i slika Bogorodice, koja je u međuvremenu izgubljena. Autorov potpis nalazi se na donjem, lijevom rubnom dijelu slike sv. Martina: (vic)TORIS (c)ARPATTII (ve)NETTI OPUS. Izrada ukrasnog okvira koji je izvorno povezivao slike poliptiha u cjelinu povjerena je domaćem majstoru Ivanu Korčulaninu.

Povijesne intervencije na slikama

Zahvaljujući objavljenim tekstovima i fotografijama domaćih i talijanskih autora o poliptihu sv. Martina, kronološki je određen slijed intervencija na njemu, počevši od razdvajanja pojedinih slika u 18. stoljeću, tijekom obnove crkve sv. Stošije, preko prvih nestručnih restauratorskih zahvata, prečišćavanja, umjetnog patiniranja i preslikavanja do njihove, gotovo potpune, devastacije u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Preslik evidentiran na fotografijama iz 1906. godine (izveden bojama namijenjenim osvježavanju zaprežnih kola) toliko je preinačio oslik da je izazivao sumnju ondašnjih povjesničara umjetnosti u autentičnost autorstva na pojedinim slikama poliptiha. Slikama iz gornjeg dijela poliptiha povećane su dimenzije kako bi se izjednačile s onima u donjem dijelu. Iz istog je razloga polukružni završetak slika u gornjem dijelu poliptiha preoblikovan u četvrtasti. Preslik je izveden stilski i tehnički nekvalitetno, nepreciznim širokim potezima kista, grubih, naglašenih kontura. Nisu praćene forme izvornog oslika, detalji su proizvoljno i nevješto naslikani, unatoč dobrom stanju izvornog slikanog sloja.

Nakon nestanka ukrasnog okvira, izvorni koncept nekadašnje cjeline poliptiha postupno je promijenjen. Dijelovi su individualizirani, pa su tako dobili muzejsko-galerijski karakter kao zasebni crkveni eksponati. Tek sredinom 20. stoljeća, u novom postavu, sugerira se izvorni izgled poliptiha sa slikama raspoređenim u dva reda.

Prvi evidentirani konzervatorsko-restauratorski zahvat poliptiha izveden je 1924. godine u Veneciji. Obavljen je cjeloviti zahvat u kojem se između ostalog koristila metoda uklanjanja preslika plamenom, odnosno primjena tek upaljenog špirita koji se potom gasio tkaninom. Nakon restauriranja, slike su dobile pozlaćene ukrasne okvire koji su zadržani sve do slijedećih intervencija.

Najveća oštećenja slika poliptiha nastala su u poratnim godinama, nakon Drugog svjetskog rata, kada je uslijed njegova izlaganja velikim i naglim oscilacijama vlage i temperature tijekom premještanja iz vlažnog skloništa u suhi potkrovni prostor, došlo do gubitka većeg dijela slikanog sloja. Za saniranje oštećenja bila su potrebna dva restauratorska zahvata, koja su provedena 1948. i 1963. godine u Restauratorskom zavodu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Da je konzerviranje-restauriranje slika poliptiha nakon Domovinskog rata (1991. – 1995.) bilo neophodno, uočeno je i prije priprema umjetnine za izlaganje na izložbi „Hrvatska renesansa”, održane 2004. godine u Musée national de la Renaissance u Château d'Ecouenu. Poliptih je tijekom Domovinskog rata bio izložen indirektnom strukturalnom stresu, izazvanom učestalim i jakim detonacijama za vrijeme granatiranja grada.

Zatečen je izrazito nečist i potamnjeli slikani sloj na svim slikama poliptiha. Narušavali su ga manji i veći ostaci preslika koji potječu s početka prošlog stoljeća, te neprecizni, nevješti i nametljivi retuševi iz kasnijih restauratorskih zahvata. Istovremeno su veliki dijelovi izvornog slikanog sloja stupnjevito prečišćeni, uništene su završne lazure ili dublji slikani slojevi, sve do podslika ili sloja preparacije. Još uvijek su bili vidljivi tragovi opožarenih površina izazvanih čišćenjem preslika plamenom u zahvatu iz 1924. godine. Hvale je vrijedan pothvat zagrebačkih restauratora koji su se u poratnim godinama (nakon Drugog svjetskog rata), obilježenima velikim oskudicama i traumama, uhvatili u koštac s restauriranjem šest slika na kojima je slikani sloj mjestimice uzdignut više od jednog centimetra, a koji se raspadao i pri najopreznijem dodiru. Veliki dijelovi boje bili su potpuno smrvljeni i ispremiješani. Međutim, upotreba velike količine voska koji se u to vrijeme koristio u restauriranju, naknadno se pokazala neprimjerenom i nekompatibilnom s izvornim materijalima slike, što je izazvalo dodatna i nepopravljiva oštećenja. Manifestirala su se u vidljivim nakupinama voska i izrazito neravnoj površinskoj teksturi pojedinih slika te u vidu krivog pozicioniranja krhotina oštećenog slikanog sloja. Retuš izveden na voštanoj preparaciji s vremenom se pretvorio u tamne i masne fleke.

Fotoalbum

Recentni konzervatorsko-restauratorski zahvat (2003. – 2016.)

Prioritetni cilj novog zahvata provedenog u Restauratorskom odjelu Zadar Hrvatskog restauratorskog zavoda bio je stabiliziranje drvenog nosioca, oslobađanje izvornog slikanog sloja od svih naknadno dodanih materijala te u konačnici njegova reintegracija cjelovitim retušem, čija se koncepcija temelji na što većoj slikarskoj i tehnološkoj bliskosti sa sačuvanim dijelovima originala.

RTG i IRR snimke, napravljene u Zagrebu, pomogle su u rasvjetljavanju slikarske tehnike Vittorea Carpaccia, odnosno procesa njegova rada, od pripremnog crteža do gotovog djela. Također je dokazana prisutnost različitih vrsta patine (starosne, umjetne), dok je na dijelu ostalih Carpacciovih slika starosna patina (a time i slikarevo djelo) oštećena uslijed previše revnog čišćenja i želje da djelo izgleda novo. Analize uzoraka slikanog sloja provedene su u Opificio delle Pietre Dure u Firenzi. Rezultati istraživačkih radova potvrđuju autorovu sklonost eksperimentiranju te primjenu kombinirane slikarske tehnologije, nastale u vrijeme otkrića novih medija koji će dovesti do revolucionarnih promjena u svijetu slikarstva.

Slike poliptiha pretrpjele su tijekom prošlosti velik stupanj mehaničkih oštećenja koja su se u pojedinim segmentima različito manifestirala na svakoj od njih. Na isti su način naknadne intervencije i restauratorski postupci mijenjali izvorna svojstva svih konstruktivnih dijelova slika. Takvo stanje je zahtijevalo individualan pristup svakoj slici poliptiha te prilagodbu zahvata pojedinačnom zatečenom stanju kako bi se naposljetku dobili ujednačeni rezultati nenametljive intervencije. To se prije svega odnosilo na uravnoteženo čišćenje slikanog sloja na kojem su se isprepletali fragmenti starih preslika, prečišćenih površina te sačuvane potamnjele starosne i umjetne patine. Iz tog se razloga zahvat izvodio isključivo mehanički, uz pomoć stereolupe. Poseban je oprez zahtijevalo detektiranje starosne patine te stanjivanje njenih diskoloriranih površinskih slojeva. Svako dodatno čišćenje izazvalo bi oštećenja završnih izvornih lazura i detalja oslika.

Iznimno složena kombinirana tehnika retuša koja u završnim lazurnim i transparentnim slojevima lakovnih boja ne dozvoljava upotrebu bijele boje, zahtjeva u sloju podslika gvašem potpunu rekonstrukciju oštećenja s preciznim tonskim modelacijama koje se ne mogu naknadno korigirati. Slično kao u tehnici retuša akvarelom, u završnoj fazi kombinirane tehnike koja se izvodi lakovnim bojama, tonska gradacija i željene boje nastaju preklapanjem tankih tratteggio poteza koji se višeslojnim ponavljanjem neutraliziraju i vizualno poistovjećuju s originalom.

Primjena voska kao konsolidacijskog sredstva u prethodnoj restauratorskoj intervenciji nije dopuštala potrebno omekšavanje izvorne preparacije rađene na vodenoj bazi; vosak se nanosio zagrijan, u tekućem stanju. Zbog njegovog brzog stvrdnjavanja onemogućeno je pravilno pozicioniranje fragmenata sačuvane boje. Iz istog su razloga nastale i nakupine voska tijekom pokušaja izravnavanja uzdignuća. Složeni zahvat saniranja takvih oštećenja obavljao se tijekom restauriranja postupnim zagrijavanjem površine i premještanjem fragmenata na izvornu poziciju, a bio je moguć samo na mjestima na kojima nije došlo do dimenzijskih promjena drvene osnove, odnosno njenog bočnog skupljanja (sužavanja).

U prethodnom restauratorskom zahvatu pretjerano je stanjen drveni nositelj slike, koji je bio dodatno opterećen predimenzioniranom parketažom. Iz tog je razloga bila potrebna izrada novog, specifičnog poleđinskog učvršćenja koji se prilagođava stanjenim slikama te konkavnim iskrivljenjima izazvanim, između ostalog, i nestručnim pokušajima mehaničkog izravnavanja iskrivljenih slika u prethodnoj intervenciji.

Projekt konzerviranja i restauriranja poliptiha u Hrvatskom restauratorskom zavodu većim je dijelom omogućen sredstvima Ministarstva kulture RH. Konzervatorsko-restauratorski radovi u prvim su godinama potpomognuti i sredstvima vlasnika poliptiha, Samostana benediktinki svete Marije u Zadru, u čijem sastavu djeluje Stalna izložba crkvene umjetnosti (SICU), gdje je poliptih bio i bit će izložen.

Konzervatorsko-restauratorska istraživanja i radovi pod vodstvom konzervatorice restauratorice savjetnice Jadranke Baković počeli su 2003. te su s prekidima trajali do 2016. godine. Projekt je uvršten u interni plan edukativne suradnje zadarske radionice s istaknutim stručnjacima, restauratorima iz Firence, Stefanom Scarpellijem i Giovannijem Marussichem. Naknadno su im se pridružili uvaženi konzervator kemičar Carlo Lalli.

Iako je neposredni povod za restauriranje poliptiha bilo njegovo krhko stanje uzrokovano indirektnim oštećenjima u Domovinskom ratu, provedeni konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja uvelike su prešli granice standardnih postupaka. Višegodišnje proučavanje i otkrivanje višestoljetne povijesti poliptiha, njegove ljepote i suptilnih tehničkih rješenja njegove izrade, mijena i popravaka, te restauriranja provedenih u 20. stoljeću, objedinjeni su u jedinstvenom projektu „Renesansni mikrokosmos. Poliptih sv. Martina Vittorea Carpaccia“. Hrvatski restauratorski zavod nominirao je ovaj projekt u rujnu 2017. godine za Nagradu Europske unije za kulturnu baštinu / Nagradu Europe Nostre u kategoriji Istraživanje.

Jadranka Baković

Go to top