chapter08.jpg
franjevci_oslik_naslov

U predvorju refektorija Franjevačkog samostana Male Braće u Dubrovniku, prilikom popravka napukline u zidu, otkriven je fragment freske s prikazom Bogorodice s djetetom i arkanđela Gabrijela. Članak donosi opis tehnoloških i ikonografskih specifičnosti oslika te njegova specifična smještaja unutar samostana. Bizantska fresco tehnika i napredna upotreba pojedinih pigmenata, te voska kao zaštite, daju naslutiti da se radi o primjeru vrhunske izvedbe.

Prisutnost franjevaca u Dubrovniku seže od samog ustanovljenja reda - od vremena sv. Franje kada je, prema predaji, u Dubrovniku boravio na putu za istok. Najstariji sačuvani dokument u kojem se spominju franjevci u Dubrovniku testament je Ivana Gundulića i njegove žene Dobroslave iz 1234. godine.

franjevci_oslik_uvod

Današnji samostan franjevaca nalazi se ispod kule Minčete na sjeverozapadnoj strani grada. Prvi samostan bio je sagrađen uz cestu što je vodila u Grad sa zapada; prema običaju reda nalazio se izvan zidina, na Pilama, u predjelu zvanom Jamine, nedaleko od sjevernih vrata. Novija istraživanja upućuju nas na činjenicu da ta lokacija odgovara današnjoj poziciji samostana koji biva proširen sredinom 13. stoljeća dogradnjom crkve Sv. Franje. U doba rata  (1316. – 1318.) sa srpskim kraljem Urošom II. Milutinom, zbog straha da građevine izvan zidina ne postanu uporište neprijatelja, franjevci dobivaju dopuštenje da se, unatoč tome što su prosjački red, nastane unutar zidina. No, iako odluka o preseljenju i razgradnji samostana postoji, stvarni trenutak njezine provedbe nije moguće utvrditi. Povijesni izvori donose određene proturječnosti po ovom pitanju [Željko Peković, Građevni razvoj zvonika franjevačke crkve u Dubrovniku; Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 17/1991]. Nadalje, određeni tragovi u arhitekturi, kao što su zazidani otvori na zidu sjevernoga krila samostana okrenutog klaustru, ne samo po stilskim obilježjima romanike, već i po prostornoj poziciji i funkciji daju naslutiti da je povijest ovoga kompleksa nešto drugačija. Teza po kojoj je selidba samostana unutar zidina provedena na način da su nove zidine sjedinile samostan s gradom čini se vrlo izvjesnom.

Ako prihvatimo mogućnost takvog razvoja kompleksa franjevačkog samostana, neobičan smještaj i intrigantna stilska obilježja novootkrivenog oslika u predvorju refektorija postaju razumljiviji, a njegov nastanak mogao bi se datirati upravo u ranu fazu razvoja samostana.

Ikonografski postav oslika

Kompozicija fragmenta oslika sastoji se od tri pravokutna polja omeđena crvenim trakama. U poljima su naslikani likovi u prirodnoj veličini (visine oko 180 cm). Na sačuvanom dijelu oslika unutar arhitektonski predočenog okvira vidimo prijestolje na kojem sjedi Bogorodica, lijevom rukom nosi dijete Isusa, a desnom pokazuje na njega. Krist desnicom blagoslivlja, a u lijevoj ruci drži svitak. S njihove lijeve strane nalazi se arkanđel Gabriel u stojećem stavu. Takav ikonografski postav upućuje na izvedenicu ikonografskog tipa Bogorodice Hodegitrije (ona koja pokazuje put). Za pretpostaviti je, stoga, kako je na suprotnoj strani bio prikaz arkanđela Mihovila koji je izgubljen za vrijeme pregradnji, kada su drveni stropovi zamijenjeni svodovima od sedre. Taj bizantski ikonografski tip razrađen je i u samoj odjeći likova. Tako je arkanđel Gabriel odjeven u divitision s bogato ukrašenim lorosom (palijem) s bijelim biserima. U desnoj ruci drži keramion s Kristovim monogramom, a u lijevoj glasnički štap. Iznad zlatne aureole nalazi se njegov monogram (AGA GABIA) - on je ujedno nebeski vojnik i božanski glasnik.

Fotoalbum

Bogorodica je ogrnuta purpurnim plaštem sa zlatnim obrubom, kojega pridržava broš na prsima. Na glavi nosi plavi veo ispod kojeg je vidljiva bijela naborana tkanina. Lijevo od Bogorodice dio je monograma ΜΗΤΗΡ ΘΕΟΥ - ΜΡ ΘΥ (majka božija). Sačuvan je ΘΥ, dok je prvi dio monograma (MP) uništen. Sačuvan je također i Kristov monogram ICXC - ΙΗΣΟΥΣ ΧΡΙΣΤΟΣ. Monogrami izvedeni su bijelom bojom što je tipična pojava za to razdoblje.

Konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja

Radovi su započeli odstranjivanjem vapnenih naliča koji su prekrivali oslik. Nakon dokumentiranja zatečenog stanja pristupilo se uklanjanju plijesni i gljivica. Postupak je uspješno izveden, a kvaliteta pigmenta nakon čišćenja pokazala je da je riječ o izuzetnom primjeru. Tamnije linije crteža izvedene su crnom, a ponavljane crvenom (cinober) bojom, dok su sve sjene na inkarnatu rađene zelenom (terra verde). Takav način nanošenja pigmenata s podslikavanjem osobina je bizantske tehnike slikanja.

Na više su mjesta vidljiva podslikavanja, koja laičkom oku predstavljaju tek slikarski postupak, međutim kemijske analize uputile su na potpunije čitanje ove tehnike uvjetovane složenim kemijskim odnosima pigmenata. Sivoplava pozadina iza likova zapravo je crna boja organskog podrijetla pomiješana s vapnom što je podloga za osjetljivi, ali za slikanje na zidu jedan od najkvalitetnijih, plavi pigment (azzurit).

Tri zlatne aureole slikane su oripimentom, arsenovim sulfidom-As2S3, koji je osjetljiv zbog prisutnosti sumpora u svom sastavu. U prirodi se nalazi kao mineralni pigment u obliku zlatnožutih listića i koristi se kao žuti pigment koji je dosta stabilan osim u slučaju kad se nalazi u blizini pigmenata koji u svom sastavu imaju olovo [N. Eastaugh, V. Walsh, T. Chaplin, R. Siddall, The Pigment Compendium, str. 285]. Ta činjenica govori u prilog tomu da su neki pigmenti zaštićeni u ovakvoj konstalaciji.

Kemijske analize uzoraka s nekoliko mjesta potvrdile su prisutnost pčelinjeg voska, što bi mogao biti jedan od razloga za dobru očuvanost aureola slikanih arsenovim sulfidom i dijelova slikanim cinoberom (vermilion) [vermilion (živin sulfid, HgS), prisutan je u srednjovjekovnom slikarstvu]. Kao što navode i stari tekstovi, on je nepovoljan u fresco tehnici, jer u svom sastavu ima osjetljivi sumpor [The art of fresco painting (in the Middle Ages and the Renaissance), Mary P. Merrifield]. Iako nestabilan, sačuvao se do današnjih dana upravo zahvaljujući voštanom premazu.

Majstor nije koristio uobičajene zemljane pigmente pri izradi oslika, stoga je i tehnika njihova nanošenja složenija i zahtijevala je dobro poznavanje osobina pojedinih pigmenata.

Zaključujemo da pored ikonografskih obilježja, i sam kemijski sastav oslika upućuje na bizantsku tradiciju zidnog slikarstva. Na temelju snimka pod UV rasvjetom postao je vidljiv pregled restauratorskih radova na slici. Također, dobro su vidljivi i grafiti urezani u donjem dijelu oslika, koji zaslužuju posebnu pažnju jer ukazuju na činjenicu da je zidna slika svojedobno bila u dosegu promatrača, a danas se nalazi na visini od 3,5 metra.

Zaključak

Vjerojatno je u prvoj fazi gradnje samostana, u vrijeme kada je još postojala prvobitna kapitularna dvorana, kao i razdoblju kada je sakristija imala drvenu stropnu konstrukciju, ovaj prostor predvorja, odnosno cijelo sjeverno krilo, također imalo drvenu stropnu konstrukciju. Početkom 16. stoljeća ta je konstrukcija zamijenjena jedrastim polusvodom i pritom je uništen dio oslika s prikazom sv. Mihovila. Postojanje drvenog stropa u sjevernom krilu govori u prilog tezi da se zidna slika, u trenutku kada je nastala, nalazila na prvom katu sjevernoga krila. No, u ovoj fazi istraživanja to nije moguće sa sigurnošću ustvrditi.

Autor/kontakt: Fani Župan

Go to top