Katarina Alamat Kusijanović, Hrvatski restauratorski zavod
Izvorni znanstveni rad
https://doi.org/10.17018/portal.2015.2
Puni tekst: hrvatski, engleski sažetak, PDF
Str.: 23–40
Sažetak
Dva poliptiha datirana u sredinu petnaestog stoljeća, Ugrinovićev s otoka Koločepa iz 1434. i Junčićev s otoka Lopuda iz 1452., opisuju se kao zakašnjeli odjek venecijanskog trecenta, poglavito Paola i Lorenza Veneziana. Na osnovi toga razvila se teorija o trajanju trečentističke tradicije u dubrovačkom slikarstvu ili takozvanog retardiranog oblika slikarskog izričaja. Istraživanja provedena tijekom recentne restauracije dovela su postojeću atribuciju u pitanje i otvorila mjesto tezi o postojanju jedne do sada nepoznate radionice u Dubrovniku u drugoj polovici 14. stoljeća. Uz specifičnosti vidljive u načinu oslikavanja, rezbarenju okvira, upotrebi i vrsti alatki za pozlatu, primjenjivan je i mjerni sustav svojstven Veneciji, a ne onaj dubrovački, u upotrebi od 15. stoljeća, koji je i izrijekom naveden u narudžbi iz 1452., temeljem koje je lopudski poliptih ponajviše i atribuiran Matku Junčiću. Spomenuti restauratorski zahvat obavljen je na dijelovima poliptiha s Lopuda i dakako da se zaključci izvedeni iz materijalnih analiza izravno odnose upravo na to djelo. No uključivanje koločepskog oltara u iznesene teze ne temelji se tek na zaključivanju po analogiji. Relevantna arhivska građa potkrijepljena metrološkom analizom govori u prilog opravdanosti deatribucije koločepskog djela, kao i onog s Lopuda.
Ključne riječi:
poliptih, Paolo Veneziano, Lopud, Koločep, Ivan Ugrinović, Matko Junčić, 14. stoljeće, slikarska radionica