Predela oltara sv. Ladislava

Ispis

Povod ovom članku o oltaru sv. Ladislava iz zagrebačke katedrale, djela vrsnog kipara Ivana Komersteinera i njegove radionice s kraja 17. stoljeća, konzervatorsko-restauratorski su radovi provedeni na njegovoj predeli u Hrvatskom restauratorskom zavodu tijekom 2011 i 2012. godine. Članak opisuje povijest i zahvate na oltaru, kojeg u današnje vrijeme cijenimo kao jedno od najkvalitetnijih baroknih ostvarenja na našem tlu, te dugi i neočekivan put koji su predela i drugi fragmenti oltara prešli od katedrale do svog sadašnjeg smještaja u Muzeju za umjetnost i obrt. Predela je dosada bila smještena u depou muzeja, a predstojeća izložba o opusu kipara Ivana Komersteinera bit će prigoda da se ponovo prezentira s cjelinom oltara, sada u obnovljenom izdanju.

Tijekom 2011. i 2012. godine u Hrvatskom je restauratorskom zavodu restaurirana impozantna predela dimenzija 313 x 192 x 44 cm. Pripadala je oltaru sv. Ladislava, nekada smještenom u zagrebačkoj katedrali. Oltar je djelo vrsnog kipara Ivana Komersteinera i njegove radionice, a podignut je u razdoblju između 1688. i 1690. godine.[1] Ugovor sklopljen 1688. godine[2] otkriva nam naputke naručitelja vezane uz izvedbu oltara te status i obaveze kipara. Ivan Komersteiner, civis et arcularius Capituli (građanin i stolar kaptolski), ugovorom se obavezuje da će za naručitelja Ivana Josipa Babića, naslovnog biskupa skradinskoga, a kanonika lektora zagrebačkoga, izraditi oltar sv. Ladislava, sličan glavnom oltaru. U ugovoru je to precizirano na ovaj način: „Velečasni gospodin Ivan Josip Babić, izbornik biskup skradinski, lektor i kanonik ove naše stolne crkve zagrebačke s jedne i ugledni Ivan Komerstain, građanin i rezbar kaptola iste naše zagrebačke crkve, s druge strane, osobno prisutni preda mnom, preuzevši na sebe uobičajene obaveze i opterećenja, objavili su kako su se isti stolar Ivan Komerstain i spomenuti velečasni, gospodin Ivan Josip Babić, o podizanju cijeloga novog oltara svetog Ladislava kralja u spomenutoj našoj zagrebačkoj katedrali, koji treba podići i postaviti prema novoj skici i modelu, koji se nalaze kod istog rezbara dogovorili i usuglasili pod sljedećim uvjetima: da isti stolar oltar u cijelosti treba podići od pravog, tj. dobrog i za to prikladnog drva, ukrasiti ga vrlo lijepim raznovrsnim skulpturama po uzoru na glavni oltar koji se nalazi u toj crkvi, izraditi ga i podići sa svojim radnicima i kiparima, na vlastiti trošak i s troškom za hranu, u svoj profinjenosti, ljepoti i kiparskom umijeću, te čvrsto utemeljiti i postaviti na određeno mjesto.“

Također stoji da je Komerstain za slučaj da dođe do puknuća na spomenutom oltaru (bilo zbog loše pakline ili iz nekog drugog razloga) na štetu ljepote, čvrstine i kiparskog djela, založio i obvezao sav svoj imutak, svoju osobu i svoje nasljednike, s rokom od godine i pol od datuma ove isprave, a ako u rečenom roku ili prije njega oltar ne bude ukrašen i u cijelost podignut, od tada će se za svaku polovicu godine dalje kako rad bude stajao nedovršen oduzimati pedeset rajnskih forinti od dolje zabilježene plaće. Za taj naporan rad na cijelom gore opisanom poslu, izvršenom na dogovoreni način, velečasni gospodin Ivan Josip Babić obećao je i odredio da se isplati 650 rajnskih forinti njegova novca nakon što vidi da je posao obavljen, i obećao se pobrinuti, koliko je moguće, za lipovinu[3] te u vrijeme postavljanja oltara da nekoliko radnika pomogne, kao i pribaviti sav tada potreban alat.

Fotoalbum

Ivan Komersteiner će oltar izvesti cum suis mecanicis et sculptoribus (djetićima i kiparima), što otkriva da je doseljeni kipar u to vrijeme najvjerojatnije imao svoju radionicu. Sačuvan je i nešto kasniji ugovor između kanonika Ivana Znike i slikara Bernarda Bobića koji je oltar i njegove skulpture oslikao i pozlatio.[4] Ksenija Škarić prema tipu polikromacije ostatke oltara sv. Ladislava ubraja u „modre“ oltare kojih krajem 17. i početkom 18. stoljeća ima više u okolici Zagreba. Odlika „modrih“ oltara je kombinacija plave boje, rezervirane za pozadinu, s pozlatom koja se nanosi na rezbarene aplikcije, ornamentalne ukrase i okvire.[5] Nešto ranije podignuti pandan oltaru sv. Ladislava, oltar sv. Marije, također je prema izričitom traženju naručitelja navedenom u ugovoru morao biti „na spodobu oltara velikog“[6] odnosno izrađen u formi krilnih oltarnih retabla. Želja naručitelja rezultat je divljenja koje je uživao tada još postojeći glavni oltar, krilni retabl velikih dimenzija. Dao ga je izgraditi i u katedralu postaviti biskup Franjo Ergeljski Hasanović između 1631. i 1632. godine, a uklonjen je za vrijeme biskupa Aleksandra Alagovića 1832. godine.[7] Prema Đurđici Cvitanović taj je velebni oltar utjecao ne samo na izgled bočnih oltara zagrebačke katedrale već i na oltare u široj zagrebačkoj okolici: „Kao svojevrsno čudo u našoj umjetnosti, u biti gotičkog karaktera sa slikama na preklopnim krilima, taj je oltar utjecao na umjetnike zagrebačkoga kruga. Oltar sv. Barbare u Velikoj Mlaki rijedak je primjer čitave skupine krilnih oltara koje smo posjedovali, a koji su, kao i golemi oltar stolne crkve, uništeni.“[8] Iako konzervativne konstrukcije koja ima podrijetlo u gotičkoj tradiciji, oltar sv. Ladislava je dekoriran pomodnom baroknom varijantom ornamenta akanta, koja je u naše krajeve došla upravo posredstvom kipara Ivana Komersteinera.

Put koji su predela i drugi fragmenti oltara sv. Ladislava prešli od katedrale do svog sadašnjeg smještaja u Muzeju za umjetnost i obrt, dug je i neočekivan. Sudbina oltara ujedno ilustrira utjecaj ukusa vremena, ili bolje rečeno naručitelja, na crkvene inventare počevši od izbora polikromacije i ugledanja na glavni oltar, pa do samog čina uklanjanja iz katedrale. U današnje vrijeme, kada fragmentarno sačuvani oltar sv. Ladislava cijenimo kao jedno od najkvalitetnijih baroknih ostvarenja na našem tlu, teško je povjerovati da je taj oltar uz svoj pandan, oltar sv. Marije, bio među oltarima uklonjenima 1882. godine u sklopu Bolléove purificirajuće obnove zagrebačke katedrale u neogotičkom stilu. Oltari naime, nisu uklonjeni radi oštećenja u potresu 1880. godine već su bili „žrtve“ historicističkog pogleda na umjetničko stvaralaštvo koji je izvorne barokne oltare cijenio manje od novih, neogotičkih, „tirolskih“ oltara. Ovako je posljedice tog stava opisao Gjuro Szabo, zaslužan između ostalog i za povratak te ponovno valoriziranje oltara: „Tekar u prvoj polovici XIX. vijeka nastalo je, a u drugoj se naročito raširilo mišljenje, da su slogovi nešto odijeljeno od svoga vremena, da se dakle može po volji stvarati i u romanskom i u gotskom i u baroknom slogu u svako doba. Ta silna zabluda, kojoj je u prosvijetljenom svijetu odzvonilo zauvijek, skrivila je, da se je toliko vanredno valjanih i vrijednih umjetnina uništilo, a toliko posve bezvrijednih stvari učinilo.“[9] Kako to prenosi Gjuro Szabo odluka o uklanjanju oltara donesena je nakon dvije sjednice: „Dana 7. i 11. prosinca 1882. sastadoše se kanonici Franjo Gašparić, Nikola Horvat, Dr. Franjo Rački i Franjo Budicki u sjednicu, a kao umjetnički savjetnik njihov bio je graditelj Herman Bollé. Rezultat tih dviju sjednica bio je taj, da se je odredilo, da se ima 16 oltara izbaciti iz katedrale i porazdjeliti seoskim crkvama! Uzalud je opat Sebastijan Brunner još god. 1873. podigao svoj glas, kad ga je kardinal Mihalovich upitao za mišljenje o restauraciji katedrale. On je s ushitom napisao da su pobočni oltari prekrasni, pa da se moraju bezuvjetno čuvati, ma da nisu gotski kako se i drugdje ostavljaju, na pr. u Luzernu.“[10]

Preinake i oštećenja koji su uslijedili po izmještanju oltara iz katedrale nepovratno su uništile njegovu cjelovitost. Tako o nekadašnjem izgledu oltara doznajemo tek iz pisanih izvora, primjerice iz sačuvanog opisa Ivana Krstitelja Tkalčića: „Ovaj drveni oltar, koj se dignuo na kamenoj crvenoj ploči, bijaše podieljen u spratove, i to najdolnji imao je pet uložnicah u kojih stojahu, a to: u sriednjoj kip Spasiteljev, držeć u ruci zemaljsku kruglju, a svake mu strane u posebnih uložnicah po dva evangjelista. Nad ovim spratom bijaše glavni sprat, ovomu u sriedi stojaše u naravnoj veličini drveni kip Bl. D. Marije, a uz nju s desne strane sv. Stjepan a s lieve sv. Ladislav; dočim s lieva i desna i to na triptiku, providjenu krilnimi vrati, kojimi se sredina toga oltara zatvoriti mogla, bijahu naslikani na daski, u 12 okvirih prizori iz života kralja Ladislava. U sriedini triptika ili pod nogami Marijina kipa izrezan bje Babićev grb, a pod njim napis:„SVRREXI JOANNIS JOSEPHO BABICH EXPENSIS LECTORIS ATQUE CANONICI ZAGRABIENSIS“ Na ovim spratom bio je opet drugi ali za polovinu nižji od prvoga, u kojem u sriedi izrezani stojahu od drva kipovi i to Isusov, te apostolah Petra, Ivana i Jakova, t.j. preobraženje Isusovo; a postrance bili mu opet ovi kipovi: s desna sv. Joakima a s lieva Ivana Krstitelja, a na vrhu toga oltara drveni kip sv. Josipa.“[11] Mada su oltari pandani imali sličnu sudbinu, oltar sv. Ladislava je sačuvan bolje od oltara Bl. Dj. Marije, te je vraćen u Zagreb i izložen na jubilarnoj izložbi 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva 1925. godine. Gjuro Szabo, koji je uvelike zaslužan za povratak oltara i njegovu prezentaciju na izložbi, u katalogu koji je popratio izložbu opisuje lutanje i devastaciju oltara: „Oltar sv. Ladislava došao je u malu selsku crkvu u Lonji na Savi, nu pri tom se gornji dio izgubio, a nestalo je i onih ploča, koje su se vidjele, kad se oltar zatvorio, a s njima dakako i četiriju slika na drvu, koje su upotrebljene za vrlo, vrlo profane stvari. Napis i grbovi koji su se na tom oltaru sačuvali, pripadaju Marijinom oltaru. Nu i tu se oltar nije svidio župniku, koji je s pravom ustvrdio, da u seosku crkvu spada mali oltar, koga je konačno i dobio, a stari divot-oltar ode pod šupu, gdje je punih šest godina ostao! Sada se vraća u Zagreb, gdje je nastao pred 250 godina, okrnjen doduše, a opet pobjedonosno, najljuća osuda za one barbare, koji su utamanjenje njegovo skrivili.“[12] Lutanje oltara tu nije završilo. Tako Zvonimir Wyroubal izvještava: „Nakon te izložbe pohranjen je u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je ostao do 1947. g., kad je demontiran, a krila skinuta s oltara i izložena u Strossmayerovoj galeriji.“[13] Oslikana oltarna krila danas su dio postava Muzeja grada Zagreba. U Muzeju za umjetnost i obrt izloženi su kipovi svetog ugarskog kralja Ladislava i vojvode Emerika te četiri evanđelista iz niša predele oltara. Prezentirane su i konzole sačinjene od raskošnih akantovih grana nastanjenih puttima na kojima su nekada bila postavljena krila sa slikanim prizorima iz života sv. Ladislava. Ti su dijelovi ukomponirani u jednu cjelinu s ostacima s oltara sv. Marije, odnosno središnjim kipom Bogorodice s djetetom na postamentu s grbom Mihaela Bocaka i natpisom. Predela je dosada bila smještena u depou muzeja, a predstojeća izložba o opusu kipara Ivana Komersteinera bit će prigoda da se ponovo prezentira s cjelinom oltara, sada u obnovljenom izdanju.

Zatečeno stanje i konzervatorsko-restauratorski radovi na predeli

Skorašnja izložba posvećena opusu kipara Ivana Komersteinera prilika je da se predela oltara sv. Ladislava nakon dugog niza godina provedenih u depou Muzeja za umjetnost i obrt prezentira kao dio oltarne cjeline. Za razliku od predele, fragmenti oltara koji su činili dio stalnog postava bili su muzealno restaurirani, uz samo djelomično zatvaranje oštećenja. Isti je pristup odabran za konzervatorsko-restauratorski zahvat na predeli radi što boljeg ujednačavanja s cjelinom i njezine muzealne namjene.

Radovi su u Zavodu izvedeni tijekom 2011. i 2012. godine, a prethodila im je fumigacija umjetnine radi dezinsekcije i dezinfekcije u Muzeju za umjetnost i obrt.

Predela je sastavljena od više spojenih dijelova. Bočne strane i pozadina nisu oslikani. Pozadinske daske bile su raspukle uzduž vlakana drveta i razdvojene na spojevima. Na mnogim mjestima vidljiva bila su i oštećenja izazvana crvotočinom, dok su neki dijelovi bili uništeni i istruli. Analize su pokazale da je predela izrađena od ariša i jelovine, dok su rezbarije izvedene u lipovini. Oslik predele sastojao se od različitih tipova naknadno nanesenih slojeva. Veći dio površine bio je neujednačeno preslikan s dva ili više sloja plave boje, a plavi oslik kartuša s imenima evanđelista koje su smještene u podnožju niša bio je prekriven crvenim preslikom. Reljefne rezbarije profiliranih letvica gređa, kao i aplicirana vitica akanta preko pozlate premazani su vremenom potamnjelim, neujednačenim slojem, za kojeg su analize pokazale da je riječ o PVAc premazu nanesenom u prethodnoj intervenciji.

Konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima utvrđeni su tijek i metode radova. Kemijskim i mehaničkim sondiranjem ustanovljeno je da se crveni preslik s kartuša i tamni premaz lako odstranjuju jer su različitog kemijskog sastava, dok su tri postojeća sloja plave boje na predeli teško razdvojiva. S obzirom da je izvorni sloj jako upojan i praškast, svaki pokušaj uklanjanja preslika kemijskim putem uzrokovao je promjenu u tonalitetu i koloritu, a uklanjanje preslika mehaničkim putem dovodilo je do oštećenja oslika.

Laboratorijske analize veziva i probe topivosti pokazale su da je u sva tri sloja korišteno vezivo na bazi proteina s primjesama terpentske smole, te da između njih ne postoji izolacioni lak ili podloga. Rezultati istraživanja koje su Ksenija Škarić i Domagoj Mudronja (Hrvatski restauratorski zavod) proveli na polikromiji više oltara Ivana Komersteinera pa i na predeli oltara sv. Ladislava pokazali su da se na oltarima iz radionice Ivana Komersteinera za plavi izvornik koristio pigment smalt odnosno mljeveno staklo obojeno kobaltnom plavom bojom. Pod bočnim osvjetljenjem ispod plavog recentnog oslika nazirali su se obrisi zvjezdica uz lukove niša i u unutrašnjosti centralne niše. Laboratorijskim ispitivanjem sloja na koji su aplicirane utvrđeno je da je riječ o izvornom.

O daljnjem tijeku radova se odlučivalo komisijski, vodeći računa o tome da se buduća cjelina sastavljena od predele i fragmenata oltara koji su dio stalnog postava muzeja što bolje ujednači. Zbog nemogućnosti kvalitetnog uklanjanja slojeva preslika odlučeno je da se zadrži i prezentira recentni plavi oslik koji je i najsličniji izvornom. Odlučeno je da će također biti prezentirane papirnate pozlaćene višekrake zvjezdice koje su istovremene s izvornim slojem, a nalazimo ih na još nekim oltarima Ivana Komersteinera, kao npr. na gređu oltara sv. Magdalene iz Gotalovca. Dogovoreno je da će se crveni preslik na kartušama odstraniti, te će se izvesti potpuna rekonstrukcija polikromnog sloja kartuša. Također je dogovoreno da će se potamnjeli sloj nanesen preko pozlate reljefnih rezbarija ukloniti.

S umjetnine je kistom i usisavanjem uklonjena površinska nečistoća. Dijelovi drvenog nosioca oštećeni djelovanjem crvotočine konsolidirani su otopinom sintetske smole. Uklonjeni su brojni korodirani čavli i vijci te su zamijenjeni drvenim moždanicima i nehrđajućim vijcima. Odignuti slojevi polikromije su podlijepljeni.

Izvršena je stolarska sanacija arhitekture predele: spajanje, učvršćivanje, lijepljenje, uklanjanje neadekvatnih naknadno dodanih dijelova, te nadomještanje nedostajućih. Ornamenti koji su bili u nepravilnim položajima i nizu postavljeni su u izvorni raspored i položaj. Izrađeni su i postavljeni manjkajućih dijelovi drvenog nosioca čiji nedostatak narušava iščitavanje forme umjetnine.

Predela je vraćena u Muzej za umjetnost i obrt i sada je dio postava sakralne umjetnosti.

Sva oštećenja slikanog sloja rekonstruirana su tutkalno-krednom preparacijom, te retuširana podlaganjem gvaš bojama i završno pigmentima vezanim sintetskom smolom. Pozlata je rekonstruirana zlatom u listićima i u prahu te zatim stanjivanjem i toniranjem uklopljena u postojeću pozlatu. Izvorna podloga i boja su se djelomično odvajale od nosioca i trusile, a mjestimično su nedostajale u potpunosti. Najviše oštećenja polikromnog sloja u vidu odignuća i otpalih dijelova je bilo u donjoj zoni. Evidentna su bila i mnoga mehanička oštećenja. Manji dijelovi drvenog nosioca i ukrasnih aplikacija su bili odlomljeni i otpali.

Od šest anđeoskih hermi koje dijele niše predele tri su bile odvojene od osnovne konstrukcije.  Pojedini nedostajući dijelovi konstrukcije bili su nadomješteni drugačije oblikovanim komadima drva i dijelovima od panel ploča.

Martina Wolff Zubović, Vanesa Gjini

Izvori

Literatura

Bilješke

 [1] Godina podizanja oltara poznata je iz ugovora, a navode je i: Ivan Krstitelj Tkalčić ,Prvostolna crkva zagrebačka, nekoč i sad, Zagreb, 1885. (60,68,78),  Ljerka Gašparović, O aktivnosti Ivana Komersteinera u Hrvatskoj, u: Peristil, 18–19, (1975/1976.), 65.-68. i Doris Baričević, Barokno kiparstvo sjeverne Hrvatske, Zagreb, 2008., 68.

[2] NAZ, Act.Cap.Ant., Fasc.101. nr.46/1. U tekstu je korišten prijevod i prijepis ugovora dr. sc. Irene Bratičević. Vidi: Ivan Krstitelj Tkalčić ,Prvostolna crkva zagrebačka, nekoč i sad, Zagreb, 1885. (60,68)

[3] Restauratorska istraživanja su pokazala da je predela izrađena od ariša i jelovine, pa se lipovina kao mekša vrsta drva vjerojatno koristila za rezbarije.

[4] Ugovor je prepisao i objavio Zvonimir Wyroubal. Zvonimir Wyroubal, Bernardo Bobić, Malar na Kaptolomu stojeći, Mala biblioteka JAZU, Zagreb, 1964. 73. (autor se za prijepise ugovora zahvaljuje dr. Željku Jiroušeku i dr. Zlatku Herkovu)

[5] Ksenija Škarić, „Caeruleum“ na oltarima Johannesa Komersteinera, u: Portal 1, Zagreb, 2010., 153-154.

[6] NAZ, Act. Cap. Ant., Fasc. 101. nr. 50., Vidi: Ivan Krstitelj Tkalčić ,Prvostolna crkva zagrebačka, nekoč i sad, Zagreb, 1885. (60,68, 78?). Podizanje oltara sv. Marije ugovorili su biskup Aleksandar Mikulić i kanonik čuvar Ivan Znika 1686. godine s Matijom Erlmanom (Mathiašem Erlmonom) purgarom i tišliarom gospodi Captoloma Zagrebacskoga. Zagrebački prepozit Mihaljo Bocak je oporučno namijenio izvjesnu količinu novaca za gradnju oltara. U ugovoru je navedeno da oltar mora biti na spodobu oltara velikog. 

[7] Doris Baričević, Glavni oltar zagrebačke katedrale iz 1632. godine, u: Peristil, 10-11, 1967/1968, 99.

[8] Đurđica Cvitanović, Turopoljske ljepotice, Kajkavsko spravišće, 2008., 22.

[9] Gjuro Szabo, O čuvanju starog pokućstva u našim crkvama, Katolički list  LXVII, Zagreb, 2.III. 1916., br. 9.,  100.

[10] Gjuro Szabo, Crkveno odjeljenje, u: Katalog kulturno historijske izložbe grada Zagreba prigodom 1000-godišnjice Hrvatskog kraljevstva 925-1025., Zagreb, 1925., 70-71.

[11] Ivan Krstitelj Tkalčić ,Prvostolna crkva zagrebačka, nekoč i sad, Zagreb, 1885.

[12] Gjuro Szabo, Crkveno odjeljenje, vidi bilj. 1, 71.

[13] Zvonimir Wyroubal, Bernardo Bobić, Malar na Kaptolomu stojeći, Mala biblioteka JAZU, Zagreb, 1964.,43. NAZ, Act. Cap. Ant., Fasc. 101. nr. 50.