chapter07.jpg
Hrvatski Apoksiomen

Hrvatski Apoksiomen jedan je od rijetkih sačuvanih grčkih kipova koji su nekada krasili grčka svetišta i gradove, posebice vježbališta (gymnasion, palaistra). Kip je izronjen 1999. godine iz podmorja otočića Vele Orjule pokraj Lošinja. Nakon opsežnih konzervatorsko-restauratorskih radova koji su trajali punih šest godina predstavljen je javnosti na izložbi u Zagrebu 2006. godine.

Nalaz kipa

Hrvatski Apoksiomen brončani je kip visine 192 cm postavljen na sačuvanu izvornu brončanu plintu visine 10 cm. Prikazuje mladog atletičara koji je upravo završio natjecanje ili vježbanje u trenutku opuštanja i potpune posvećenosti čišćenju svojega tijela od ulja, znoja i prašine (gr. apoxyesis) pa ga se stoga naziva Apoksiomenom.

Kip je pronađen u podmorju otočića Vele Orjule pokraj otoka Lošinja. Bio je to slučajni nalaz belgijskog turista Renéa Woutersa. Nalaz je prijavljen Ministarstvu kulture Republike Hrvatske ujesen 1998. Tada je sastavljen program projekta i određeni su ciljevi: zaštita podmorskog arheološkog nalazišta i nalaza i sprečavanje moguće devastacije i pljačke. No zbog opasnosti od ilegalnog ronjenja na lokalitetu, poduzeta je hitna akcija vađenja kipa iz mora.

Dana 27. travnja 1999. četrnaest je ronilaca ekipe Ministarstva kulture, Specijalne policije, tvrtke Submar d.o.o. iz Malog Lošinja i tehničkog osoblja izvadilo kip iz mora, nakon, kao što će se poslije pokazati, gotovo dvije tisuće godina.

Tijekom mjeseca lipnja 1999. provedeno je sustavno arheološko istraživanje podmorskoga lokaliteta u potrazi za drugim nalazima i ostacima broda, koje je rezultiralo nalazom fragmenata brončane baze kipa, jedne od dviju olovnih prečki dvaju antičkih sidara i ostacima još triju amfora u fragmentima uz dvije gotovo cijele ubicirane pri vađenju.

Na temelju do sada obavljenih istraživanja može se pretpostaviti da je kip bio teret rimskoga broda koji je plovio na sjever prema nekome od velikih gradova, primjerice Aquileji, Raveni ili Puli ili nekoj od sofisticiranih sredina izvan grada, poput raskošne vile na Velom Brijunu u uvali Verige iz doba ranog Carstva.

Konzervatorsko-restauratorski radovi i istraživanja

Konzervatorsko-restauratorski radovi, koji su započeti u listopadu 2000., izvođeni su u Radionici za metal Hrvatskoga restauratorskog zavoda u Zagrebu, a pratilo ih je posebno za to osnovano povjerenstvo.

Prvi konzervatorski zahvat bio je desalinizacija radi uklanjanja topljivih soli, posebice štetnih klorida. Uslijedilo je uklanjanje inkrustacije, obavljano isključivo mehanički, bez primjene kemijskih sredstava i trajalo je, s nekoliko prekida, tri godine. Mehaničko uklanjanje tvrde inkrustacije osobito je bilo zahtjevno na mjestima na kojima nije bila očuvana izvorna patina i gdje je površina brončane stijenke bila znatno mineralizirana.

Fotoalbum 1/2

Konsolidacija najvećih napuknuća i pukotina izvedena je primjenom aralditne smole (tzv. arametal), uz dodatno učvršćenje mjedenim pojasnicama u zoni desne noge. Postupak je potpuno reverzibilan, a rekonstruirana su mjesta lagano ulegnuta kako bi novi zahvati bili vidljivi izbliza.

Kip danas ne bi mogao sam stajati da u njega nije ugrađena posebna unutarnja potporna konstrukcija. Ona preuzima svu težinu kipa i prenosi je s desne, stojeće noge, opterećene u položaju kontraposta, na dvadesetak mjesta na kipu u području glave, ramena, ruku, torza i kukova te završava u antiseizmičnoj bazi.

Sve faze konzervatorsko-restauratorskih radova i prateća istraživanja dokumentirana su na više načina (fotografska dokumentacija, stručna i financijska izvješća, konzervatorsko-restauratorski dnevnik, gamagrafske snimke, videoskopske snimke, detaljni arheološki crtež, trodimenzionalno skeniranje i dr.).

Usporedno s radovima na kipu, u suradnji s talijanskim institutom Opificio delle Pietre Dure iz Firence izrađen je cjelovit program konzervatorsko-restauratorskih istraživanja. Cilj istraživanja bio je odrediti stanje očuvanosti kipa i upoznati konstrukcijske materijale, tehnike izrade, kao i kronološki i geografski smještaj proizvodnje kipa. Istraživanja su potvrdila da je kip odliven u bronci indirektnim postupkom izgubljenoga voska te da je spojen od sedam zasebno lijevanih dijelova: glave, torza, ruku, nogu i spolovila. Debljina bronce iznosi od 3 do 5 mm, s iznimkom glave, gdje je brončana stijenka deblja u području kose, nosa i ušiju. Budući da u unutrašnjosti kipa nije sačuvana ljevačka zemlja, endoskopskom je kamerom snimljena cijela unutarnja površina koja svjedoči o postupku lijevanja, spajanja i popravljanja kipa.

Fotoalbum 2/2

Želja za oživljavanjem brončanoga kipa ogleda se u obradi očiju, čiji umeci nažalost nisu pronađeni, te usana i bradavica na prsima, koje su izrađene od crvenkastoga bakrenog lima.

Na stopala kipa bila je zalemljena mala brončana plinta (v. 10 cm). Prednja, lijeva i desna stranica ukrašene su ornamentom kvadrata i svastika nalik na meandar, dok stražnja stranica nije ukrašena. Stoga možemo zaključiti da je kip najvjerojatnije bio namijenjen postavljanju u nišu ili uza zid, a budući da nisu pronađeni tragovi drukčijega sidrenja kipa, može se zaključiti da je ta brončana plinta izvorni ukras kamene baze kipa.

Organski materijal iz unutrašnjosti kipa

Nakon vađenja kipa iz mora, u njegovoj su unutrašnjosti nađene veće količine morskog sedimenta i organskog materijala. Na temelju paleoetnobotaničke analize ovo je prvi put da se rekonstruira struktura gnijezda i sadržaj prehrane malog glodavca iz antičkog razdoblja, koji je za svoje stanište odabrao vrijedan brončani kip, u koji je mogao ući kroz rupu na stopalu lijeve noge i kroz oštećenje na desnoj nozi.

Zanimljive podatke o dataciji pružila je analiza C14 na trima većim uzorcima: najstarijom je procijenjena koštica breskve iz vremena oko 20. godine prije Krista, obrađeni komad drva datiran je u vrijeme oko 50. godine, a komadić pougljenjenoga drva oko 110. godine. Time je na posredni način određeno razdoblje aktivnosti glodavca, za koje se pretpostavlja da je bilo nakon izrade kipa, a prije nego što je kip ukrcan na brod i transportiran do otočića Vele Orjule. Stoga se može zaključiti da je kip vjerojatno bio dulje vrijeme odložen u rubnom području naselja, gdje su glodavcu-stanaru bili dostupni svi izvori nađenoga biljnog materijala.

Opus nobile

Nakon višegodišnjih konzervatorsko-restauratorskih radova i istraživanja, potvrđeno je da je kip izrađen najvjerojatnije u 2. ili 1. st. prije Krista u nekoj grčkoj ljevaonici prema izvorniku iz 4. st. prije Krista.

Nalaz kipa i konzervatorsko-restauratorski radovi privukli su veliko zanimanje stručne i šire javnosti, ne samo zato što su brončani kipovi, posebice grčke provenijencije, iznimno rijetki nalazi, već i zato što ovaj kip pripada dobro poznatome skulpturalnome tipu. Sačuvano je, naime, čak osam antičkih inačica i varijanti toga motiva – atletičara u stavu čišćenja svojeg tijela nakon natjecanja: brončani kipovi sličnih dimenzija, od kojih jedan iz Efeza (Ephesosmuseum, Beč, Austrija) i samo glava kipa (Kimbel Art Museum, Forth Worth, SAD). Drugi poznati kipovi nisu izrađeni od bronce, nego od kamena (mramorni kip iz Rima – danas u galeriji Uffizi u Firenci, bazaltni torzo u Castel Gandolfu, verzija nešto manjih dimenzija u Bostonu – Museum of Fine Arts, mramorne kopije glave u Sankt Peterburgu, Bruxellesu i u Muzeju Torlonia u Rimu). O velikoj popularnosti ovoga tipa svjedoče i kipovi manjih dimenzija u vatikanskim muzejima i Louvreu.

No među svim poznatim inačicama, Hrvatski Apoksiomen svojom se cjelovitošću i ljepotom izvedbe izdvaja kao iznimno kvalitetno djelo, a postojanje vjernih inačica toga tipa u različitim materijalima, dimenzijama i varijantama upućuju na to da je riječ o vrlo vrijednome i znamenitome djelu koje je često bilo reproducirano.

Svi istraživači, koji su se do sada bavili tipom kipa Efez, kojemu pripada i naš kip, slažu se da se takav tip kipa može datirati u kasno klasično ili rano helenističko doba u rasponu od oko 360. do 280. godine prije Krista. Tako akademik Nenad Cambi tip kipa datira u doba oko sredine 4. st. prije Krista i zaključuje da je orjulski kip najvjerojatnije helenistička kopija iz 2–1. st. prije Krista, dok prof. Vincenzo Saladino (Sveučilište u Firenci) smatra da je prototip atleta tipa Vele Orjule-Efez moguće datirati u doba helenizma oko 300. g. pr. Krista te da je njegovo širenje putem kopija počelo u 1. st. prije Krista. Tada je najvjerojatnije izrađen i kip nađen kod Velih Orjula, a kasnije kopije svjedoče o njegovoj popularnosti koja se zadržala i u 1. i 2. stoljeću.

Kao jedan od prioritetnih konzervatorsko-restauratorskih projekata s područja zaštite kulturne baštine, ovaj je projekt imao stalnu potporu i koordiniralo ga je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, uz uključenje zaklade Oxford Maritime Trust iz Velike Britanije, koja je sudjelovala financijskom potporom u akciji vađenja kipa iz mora, u podmorskim arheološkim istraživanjima i u prvoj fazi konzervatorsko-restauratorskih radova, i talijanskog ministarstva kulture, koje je financijski poduprlo izvođenje dijela analiza i konzervatorsko-restauratorskih istraživanja u koordinaciji instituta Opificio delle Pietre Dure.

Autorica/kontakt: Iskra Karniš Vidovič, viši konzervator povjesničar umjetnosti

Nagrade

Projektu i njegovim sudionicima dodijeljene su sljedeće nagrade kojima je istaknuta izvrsnost u zaštiti kulturne baštine.

Na nacionalnoj razini:

  • Nagrada »Vicko Andrić« (Hrvatska), 2006. – godišnja nagrada dodijeljena je koordinatoru projekta Miljenku Domijanu, glavnome konzervatoru Ministarstva kulture Republike Hrvatske, konzervatorima-restauratorima Giulianu Tordiju i Antoniju Šerbetiću te konzervatorici-povjesničarki umjetnosti Iskri Karniš Vidovič.

Na internacionalnoj razini:

  •  The European Union Prize for Cultural Heritage/Europa Nostra Award, 2007 – projektu je dodijeljena medalja u kategoriji »Umjetnine«.

Prezentacija – izložbe

Nakon završetka konzervatorsko-restauratorskih radova 2006. godine kip je predstavljen javnosti na velikoj dokumentarnoj izložbi. Izložbu je organizirao Hrvatski restauratorski zavod uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Ona je prikazana više puta prije nego što će kip biti trajno izložen:

  • 18. 5. – 17. 9. 2006, Zagreb, Arheološki muzej Zagreb
  • 30. 9. 2006. –30. 1. 2007, Firenca, Italija, Palazzo Medici Riccardi – u organizaciji Provincia di Firenze i Hrvatskog restauratorskog zavoda
  • 3. 2. 2007. –18. 1. 2008, Zagreb, Arheološki muzej Zagreb
  • 21. 2. –20. 4. 2008, Osijek, Arheološki muzej Osijek
  • 28. 4. –30. 6. 2008, Rijeka, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja
  • 8. 7. –1. 12. 2008, Split, Etnografski muzej Split
  • 31. 3. –7. 9. 2010, Zadar, Muzej antičkog stakla
  • 15. 9. 2010. –30. 1. 2011, Zagreb, Galerija Klovićevi dvori – kip je bio izložen u sklopu izložbe Antički Grci na tlu Hrvatske u organizaciji Galerije Klovićevi dvori
  • 3. 3. –30. 5. 2011, Ljubljana, Slovenija, Mestni muzej Ljubljana – kip je također bio izložen u sklopu izložbe Antički Grci na tlu Hrvatske u organizaciji Galerije Klovićevi dvori uz prateću izložbu Hrvatskog restauratorskog zavoda
  • od studenoga 2011, Zagreb, Muzej Mimara.
  • 22.11.2012 - 25.2.2013, Francuska, Pariz, Musée de Louvre

Publikacije

  • Hrvatski Apoksiomen/The Croatian Apoxyomenos, katalog izložbe, ur. M. Domijan, I. Karniš, Zagreb, 2006, drugo dopunjeno izdanje 2008.
  • Apoxyomenos: The Athlete of Croatia/Apoxyomenos: l'Atleta della Croazia, katalog izložbe, ur. Maurizio Michelucci, Firenca, 2006, zasebna izdanja na talijanskom i engleskom jeziku

Film

  • L. Marotti: Apoksiomen (film iz serije Kulturna baština), Hrvatska radiotelevizija, Zagreb, 2006.
Go to top